Bosnjacki forum

Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
 
HomePortalRegistracijaLogin

Share | 
 

 Historija Genocida nad Bosnjacima

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Historija Genocida nad Bosnjacima   Wed May 28, 2008 10:06 pm

Prvi genocid nad Bošnjacima I.dio

Priča o historiji Bošnjaka muslimana je priča o grčevitoj i krvavoj borbi za opstanak, priča o ponosu i slavi, poniženju i kukavičluku, velikim djelima i izdaji, bošnjačkom merhametu i zločinima neljudi.Jedna od stvari koja je obilježila historiju Bošnjaka muslimana jesu krvavi genocidi nad njima, koji su se opetovano ponavljali. Historijski gledano, genocidi nad muslimanima Bošnjacima, ali i svim ostalim muslimanima Balkana, nisu bio slučajani, već su bili rezultat jedne kontinuirane, planske, hriščanske politike pretočene u velikosrpsku i velikohrvatsku ideologiju. Ovo je početak putovanja kroz taj krvavi dio bošnjačke historije....

Prvi genocid

Prvi genocid i pokolj nad Bošnjacima i drugim muslimanima na području Balkana desio se za vrijeme velikog Bečkog rata koji je počeo 1683.godine pohodom osmanske vojske na Beč, a završio mirovnim sporazumom 1699.godine. U ovom ratu Osmanlije su posljednji put došli pred kapije Beča, gdje su poraženi, a uspon Carstva je zaustavljen i slijedio je strmoglavi pad. Od tog trenutka snaga osmanskog hilafeta je bila u stalnom opadanju, sa povremenim zastojima, predasima ili bljeskovima – ali trajnog oporavka i povratka više nije bilo. Pošto su Bošnjaci bili neodvojivo povezani sa Osmanlijama i sastavni dio hilafeta oni su bili neposredni sudionici ovih historijskih događaja. Da bi lakše shvatili i saznali o svim tim događajima neophodno je dati kratki uvod .Cijela priča počinje 1682.godine, kada je Porta odlučila da podrži ugarski pokret za nezavisnost od Habsburgovaca. Vođe ugarskog pokreta Nikola Zrinski i grof Imre Thokoly obratili su se Osmanlijama za pomoć, uz obećanje da će zauvrat prihvatiti sultanov suverenitet.Takav ugarski plan podržala je Francuska, kojima su Habsburgovci bili glavni protivnici u Europi, a habsburgovci su istovremeno pokušali izbjeći taj sukob. U toj situaciji francuski agenti uspjeli su uvjeriti velikog vezira da je došao trenutak da zauzme Beč...

Već početkom 1683. godine u Edirnima se sakupila velika vojska, čiji je cilj bio Beč.Na vijest o tome austrijski car je užurbano nastojao formirati novu evropsku koaliciju u cilju otpora osmanlijskoj prijetnji. Ta je nastojanja živo podržavao papa Inocent IX, koji je apelirao na evropske vladare da se ujedine u novom križarskom ratu protiv nevjernika.Papa je išao tako daleko da je tražio pomoć od iranskog šaha, starog osmanskog protivnika. Jula 1683.godine velika osmanska vojska opkolila je Beč.

U ovo pohodu i opsadi Beča učestvovao je veliki broj Bošnjaka pod zapovjedništvom bosanskog namjesnika Hizir-paše. Na putu prema Beču padale su pod osmanskom silom jedna za drugom austrijske države, obično poslije svega nekoliko sati opsade.



14. jula počela je opsada Beča, koja je trajala punih 60 dana. Iscrpljenim braniteljima u posljednji čas je pristigao u pomoć Jan III Sobieski, na čelu vojske od oko 70.000 ljudi. Pored 20.000 Poljaka, ovu savezničku vojsku su činili Austrijanci, Saksonci, Bavarci i drugi Nijemci. U odlučujućoj bici na brdu Kahlenberg kod Beča, Sobieski je 12.IX. 1683. godine razbio osmanske snage. Poraz na Kahlenbergu nije značio samo kraj opsade Beča nego i početak kraja ofanzivne moći Osmanske carevine i njene vladavine u Podunavlju. Sam kralj Sobieski je zbog ove pobjede slavljen kao spasitelj Europe i njene kulture.
Nakon poraza na Kahlenbergu, Bošnjaci su se sa dijelovima osmanske vojske povlačili niz Dunav na istok prema Komarnom. Na tom mjestu, namame Bošnjaci u jednoj šumi Poljake u zasjedu te im nanesu poraz. Tu je poginulo više od 2000 Poljaka, a i sam kralj Jan Sobieski u posljednji trenutak je izbjegao zarobljavanje. Samo dva dana kasnije došlo je do nove bitke u kojoj su Poljaci odbili žestok napad Bošnjaka. U strahovitom boju poginulo je 7000 Bošnjaka, a među njima i sam bosanski namjesnik Hizir paša.



Početkom oktobra 1683 glavnina osmanske vojske se u povlačenju prikupila u Budimu. Kara Mustafa paša je odatle krenuo prema Beogradu, gdje je namjeravao srediti svoju dezorganiziranu vojsku i još je jedanput pokrenuti protiv neprijatelja.
Rat se od prilaza Beču brzo prenio na južne granice Bosne. Čim se saznalo za osmanski poraz pod Bečom, izbio je u jesen 1683 , u graničnim oblastima Dalmacije i Bosne, morlački ustanak. Centar je bio u Ravnim kotarima, a morlački uskoci i hajduci su do novembra 1683.godine uglavnom uspjeli protjerati Bošnjake iz sjeverne Dalmacije. Iduće godine Venecija ulazi u rat, tako da morlaci prelaze na njihovu stranu, Francuska napušta savez sa Osmanlijama i poslije poraza kod Beča Osmanska carevina se našla sama nasuprot jednom broju udruženih kršćanskih sila. Stupanjem Venecije u rat, marta 1684, formirana je Sveta liga, kojoj su pored Austrije, Poljske i Mletačke republike, pristupile još Malta, Toskana i papska država,a ubrzo im se pridružila i Rusija.

Tokom sljedećih 16 godina osmanske su se armije morale istovremeno boriti na više frontova. Protiv Habsburgovaca su se borile po Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Front protiv Poljske se uglavnom nalazio na prostranstvima Ukrajine. Sa Mlečanima se ratovalo u Dalmaciji, Boki, Albaniji i Moreji. Konačno, front protiv Rusije je obuhvatao područje Krima, Vlaške i Moldavije. Bošnjaci su u velikom broju bili zauzeti na frontovima protiv Habsburgovaca i Venecije.U tom sklopu Venecija i Austrija, svaka sa svoje strane, počele pozivati katoličko i pravoslavno stanovništvo po Bosni da im se priključe u borbi protiv Osmanlija.

Tokom 1684.godine izgubile su cijelu Dalmaciju i Liku. Osmanske, uglavnom bošnjakčke posade redom su predavale i napuštale gradove po Dalmaciji, Lici i Krbavi. Oktobra 1687.godine pali su u mletačke ruke Risan i Novi u Boki. Najveće teritorijalne gubitke Osmanlije su pretrpjele u Ugarskoj, koja je bila glavni orjentir i područje njihovog prodora u Evropu. Na cijelom ugarskom ratištu obeshrabrena i dezorganizirana osmanska vojska je pružala vrlo slab otpor neprijatelju. Tokom ljeta 1684 i 1685. godine najveći dio jugozapadne Ugarske, uključujući tu i Peštu, već je bio u habsburškim rukama. Hiljade osmanskih spahija, među njima i brojni Bošnjaci, morali su napustiti te krajeve. Juna 1686. godine pao je Budim, najvažniji bošnjački centar sjeverno od Save i Dunava.
Neuspjesi na bojnom polju doveli su do pobuna među spahijama, janjičarima i najamnicima. U takvoj situaciji, vezir i ulema su se ponovo ujedinili i uklonili sa prijestolja sultana Mehmeda IV, a na prijestolje je postavljen sultan Sulejman II.

Ove promjene nisu donijele trenutni oporavak Carstvu, čija je vojska nastavila gubiti uporišta u Podunavlju, Slavoniji i Lici.Glavni organizator borbi protiv Osmanlija po Slavoniji bio je biskupski vikar Luka Ibrišimović. Uz njegovu pomoć Austrijanci su 1687.godine osvojili Osijek, Vukovar i Đakovo. U ovo vrijeme Venecija i Poljska se nisu upuštale u krupnije vojne akcije, zbog unutrašnjih problema. Nasuprot njima, Austrijanci su bili veoma aktivni,posebno na frontu prema Bosni i Beogradu. U ratovanjima na prilazima Bosni posebno su se isticali dvojica katoličkih svećenika u funkciji hajdučkih četovođa, Marko Mesić u Lici i Luka Ibrišimović u Slavoniji. Regularne hrvatske i austrijske odrede na tom dijelu fronta predvodili su ban Nikola Erdody i mark-grof Ludwig Badenski.


Luka Ibrišimović Marko Mesić

U ljeto 1688 habsburški odredi su prešli Dunav i opkolili Beograd. Habsburške čete su pored toga ušle u Bosnasku Posavinu i osvojile Derventu. 8.8.1688 Austrijanci su zauzeli Beograd, čime su srušili osmansku odbrambenu liniju na Dunavu. Nakon toga Sulejman II je preko Beča ponudio primirje. Pregovori su propali, a poslije toga habsburški odredi kreću prema granicama Bosne i dolinom Morave prema Nišu. Novi bosanski namjesnik Topal Husein paša je uspio u ljeto 1689.godine ne samo odbraniti Bosnu, nego i voditi ofanzivne akcije po Slavoniji i na Dunavu. On je krajem jula, poslije 19 dana opsade, uspio osloboditi Zvornik, koji je u decembru 1688 bio osvojio Ludwig Badenski. Bošnjaci su istovremeno razbili kod Valpova 6000 Mađara i slavonskih hajduka Luke Ibrišimovića. Međutim, s druge strane, Bošnjaci su izgubili ličke i krbavske gradove.
Osmanska ofanziva prema dunavskim tvrđavama prekinuta je iznenadnim porazom kod Lapova, 21.8.1689. Nakon toga, novembra 1689, Habsburgovci su veoma brzo osvojili Fethislam, Vidin, Niš, Pirot, Peć, Prizren i Skoplje. Izgledalo je da se bliži kraj osmanske vlasti u Evropi....


Izvori:
1.Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu,1996, Sarajevo
2.Mustafa Imamović „Historija Bošnjaka“, Preporod, 1997, Sarajevo
3. Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit „Povijest Bosne“, El-Kalem 1999, Sarajevo
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Historija Genocida nad Bosnjacima   Wed May 28, 2008 10:09 pm

Prvi genocid nad Bošnjacima II.dio

U jednom trenutku Osmanlije su držale opkoljen Beč, a onda, nakon serije poraza i gubitaka velikih gradova, kršćanske vojske približavale su se glavnom gradu hilafeta Istambulu.
U tom odsudnom trentuku za velikog vezira imenovan je opet jedan Ćuprilić, Fazil Mustafa-paša. Pod njegovom upravom, tokom zime 1689-90. godine, dogodio se jedan od najneočekivanijih i najčudnijih preokreta u dugoj historiji Osmanskog carstva.

Mustafa-paša je odlučno reorganizovao osmanske oružane snage. Na ključne položaje u vladi i vojsci doveo je sposobne i poštene ljude, koji su suzbili korupciju. Za kratko vrijeme skinuto je sa platnog spiska 30.000 janjičara koji nisu bili u stanju izvršavati svoje dužnosti.Istovremeno je smjenjen veći broj upravnika i namjesnika provincija. Tako je u proljeće 1690 osmanska vojska, pod komandom velikog vezira Mustafe paše Ćuprilića, bila spremna za protivofanzivu.
Na drugoj strani, zauzećem Skoplja habsburška je ofanziva dostigla u tom trenutku svoj vrhunac. Habsburška je vojska jednostavno tim činom iscrpila svoje ofanzivne snage.



Pred Ćuprilićevom ofanzivom habsburška je vojska vrlo brzo doživjela krah. Veliki vezir je već 9.9.1690.godine bio u Nišu,a početkom oktobra u Smederevu. Beograd je ponovo osvojen 14.10.1690, poslije samo 6 dana opsade. Time je u cijelosti obnovljena i uspostavljena osmanska linija odbrane na Dunavu. Uspjesi su se redali i na bosnakom frontu. Bosanski namjesnik Topal Husein paša je sa jakim snagama upao u Slavoniju, gdje je bez uspjeha opsjedao Osjek. U povratku su Bošnjaci preoteli od habsburških četa Bosanki Novi, Dubicu i Jasenovac.
Ali iako se vojno-upravni i pravosudni sistem profunkcionirao pod uspješnom upravom vezira Ćuprilića, ti uspjesi potkopani su neuspjesima u oblasti privrede. Iscrpljeno stanovništvo, pogotovo u područjima zahvaćenim ratnim dejstvima, uključujući i Bosnu, sve je teže podnosili inflaciju, ratne troškove i stalno ratovanje. Pojavila se i masovna glad, sporadične konsfikacije, moralo se posuđivati iz vakufskih fondova, novac je devalvirao.

Upravo u vrijeme značajnih vojnih uspjeha kulminirale su u Bosni 1690 razne bolesti i glad. Nastupilo je vrijeme kada su živi zavidjeli mrtvima. Franjevački ljetopisac Nikola Lašvanin bilježi da je u proljeće 1690 „oganj“ (vrućica, groznica) pomorio ljude gore nego kuga. Iste je godine pao snijeg i mraz na žito, pa je nastala do tada nezapamćena glad usljed koje je pomrlo mnogo naroda. Kako bi preživjeli ljudi su bili prisiljeni da jedu travu, žir, hrastovu koru, ljeskovu resu, vinovu lozu, orahovu ljusku, konjsko meso, pa čak pse i mačke. Istovremeno je mnogo naroda pred opasnošću od provale austrijske vojske bježalo od Save na jug prema unutrašnjosti Bosne. Na sve strane su ležali mrtvi koje nije imao ko da zakopava. Jedan je Dubrovčanin zapisao da je 1690 u Sarajevu i Konjicu vladala nezapamćena glad, te da su ljudi pobili i pojeli sve pse.

Veliki vezir Mustafa paša Ćuprilić je u ljeto 1691.godine sa oko 100.000 ljudi i 150 topova prešao Dunav, kako bi iznenadio neprijatelja kod Petrovaradina. Umjesto toga, kod Slankamena, na ušću Tise u Dunav, sačekao ga je u zasjedi feldmaršal Ludwig Badenski sa oko 60.000 ljudi. Drugog dana bitke, 20.8.1691 poginuo je veliki vezir Mustafa paša, nakon čega su se osmanske trupe panično povukle prema Zemunu. Pogibijom Mustafe paše i porazom kod Slankamena okončana je osmanska protivofanziva.



Već tada su Dunav i Sava postali novom stalnom granicom između dva Carstva. Blokada, odnosno pat-pozicija je nastupila i na egejskom i Sredozemnom frontu, pošto su Mlečani, u svojim upornim pokušajima da ponovo osvoje Krit, doživjeli 1692 potpuni poraz.
Na sjevernom, ukrajinskom frontu također je došlo do blokiranja ratne situacije. Kralj Jan Sobieski je već bio bolestan i iscrpljen. Međutim, dolaskom na vlast Petra Velikog, Rusija izrasta u novu značajnu prijetnju osmanskim pozicijama.Poslije jednog neuspjelog pokušaja, Petar Veliki je augusta 1696.godine osvojio Azov. To je bio početak dugotrajnih ratova u kojima će tokom jednog stoljeća Crno more od „osmanskog jezera“ postati područje izrazite ruske dominacije.



Eugen Savojski

1696.godine hrvatski ban Adam Batthyany predložio je austrijskom feldmaršalu princu Eugenu Savojskom da se sa jačim snagama zauzme Bihać, kao ključno mjesto za dalja osvajanja Bosne. Princ Eugen je prihvatio plan, pa je za zapovjednika cijelog pohoda određen karlovački general grof Karl Auerspreg. Međutim, Krajišnici su se pokazali kao pretvrd orah. Očekujući ovaj napad bosanski namjesnik Korča Mehmed-paša je poslao u pomoć posadi Bihaća 500 spahija, hiljadu krajišnika i 1500 sejmena.

Tako je habsburška vojska od oko 13.000 ljudi stigla je pred Bihać 9.7.1697. Nakon duge opsade i krvavih borbi, krajiški borci su izdržali sve napade neprijatelja, a onda su izišli iz tvrđave i natjerali ih na povlačenje. Muvekit u svojoj „Historiji Bosne“ opisuje ovaj događaj:“...Navedeni neprijatelji došli su da na spomenutu tvrđavu udare, pa kada su je opkolili, nekoliko dana su je tukli i većina kula tvrđave je srušena.Osim parmakluka nije ostalo nikakvo utvrđenje.Ipak su islamski borci mnoštvo neprijatelja pobili hicima iz katapulta,topova i kumbura. 31 dan tvrđava je tučena,tri puta su na nju jurišali, ali su bili odbijeni od njenih branilaca. Kada su neprijatelji, u trećem jurišu, svom žestinom navalili preko opkopa na prepreke, islamski borci su ih većinu razbili. Tako neprijatelji nisu imali nikakve koristi od toga, samo su im vojnici izginuli. Ostaviviši na bojištu osim Hrvata i 5000 poginulih Austrijanaca povukli su se poraženi u svoje krajeve...“ Tako Krajina nije pala, i preko nje nije bilo prolaza za kršćanske trupe.

U međuvremenu je sultan Mustafa II vodio tokom ljeta 1695-1697 tri veća pogoda protiv Austrijanaca u tadašnjoj južnoj Ugarskoj.Međutim, pri prelasku iz Banata u Bačku sultana je kod Sente sačekao i 11.9.1697 teško porazio princ Eugen Savojski. Sultan je razbijenu vojsku ostavio u Beogradu i vratio se u Edirne. Ovim porazom i pravim rasulom osmanske vojske sjeverne granice Carstva ostale su nebranjene. To je odmah iskoristio princ Eugen Savojski, kao najveći vojni genije tog vremena, da poslije poraza Austrijanaca pod Bihaćem, udari na Bosnu drugim pravcem. On se poslije pobjede kod Sente prebacio na sjeverne granice Bosne, gdje je sa svega oko 8000 ljudi 12.10.1697 prešao Savu kod Broda. Na vijest o porazu kod Sente bosanki namjesnik Korča Gazi Mehmed paša je presvisnuo od tuge. Tako je Bosna faktički bila nebranjena, što je Eugenu Savojskom omogućilo da vrlo brzo napreduje dolinom Bosne prema Sarajevu. A kada je stigao do Sarajeva, veliki austijski vojskovođa, ponos kršćanstva i austrijske monarhije- zapalio je nebranjeni grad, koji je u to vrijeme bio jedna od najljepših gradova Europe. Nekoliko dana kasnije- Eugen Savojski se povlači iz Bosne, sa vječnom sramotom i ljagom na svom imenu.

Sve strane bile su iscrpljene dugogodišnjim ratovima. Mirovni pregovori su, uz posredovanje Engleske, Holadnije i Španjolske, vođeni u Sremskim Karlovcima. Tu je Osmanska carevina zaključila i potpisala mir sa Austrijom i Venecijom 1699.godine. Mirovni ugovori su zaključeni na principu uti possidetis, tako da je svaka strana zadržala one teritorije koje je u tom trenutku držala.
Što se Bosne tiče, Osmanlije su izgubile praktično sve posjede u Slavoniji, Lici, Krbavi i Dalmaciji. Sjeverne, zapadne i južne granice Bosne išle su rijekom savom, Unom i Cetinom. Tako su već Karlovačkim mirom 1699 ove granice Bosne svedene na okvir koje su imale u vrijeme Berlinskog kongresa 1878.godine.

Porazom u ovom ratu zaoštrava se ekonomska i finansijska kriza osmanske države, što se posebno ispoljava u BiH, koja je tada postala granična provincija Carstva, izložena stalnim napadima Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Pokolji i genocidi na Bošnjacima i svim ostalim muslimanima Balkana počinju biti uobičajeni.




Izvori:
1.Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu,1996, Sarajevo
2.Mustafa Imamović „Historija Bošnjaka“, Preporod, 1997, Sarajevo
3. Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit „Povijest Bosne“, El-Kalem 1999, Sarajevo
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Historija Genocida nad Bosnjacima   Wed May 28, 2008 10:11 pm

Prvi genocid nad Bošnjacima III.dio

„Turci odbjegoše sa ženama a Hrvati stupaju na njihova selišta i kule. Franjevci čiste turske džamije i blagosilju ih za crkve kršćanske“ .“

Kao što se vidi iz ovog kratkog historijskog prikaza Osmanski hilafet doživio je strahovit poraz u Bečkom ratu. Bošnjaci su pretrpili ogroman teret ovog rata. Desetine hiljada Bošnjaka je ubijeno ili ranjeno u direktnim borbama, strašna razaranja i ratni troškovi osiromašili su narod, i u pojedinim trenucima nisu se birala sredstva da se preživi. Ali sve ove stvari su uobičajene u ratovima. Ono što ovaj rat i ovaj poraz čini specifičnim jeste etničko čišćenje i genocid koji je izvršen u njemu, i to od strane kršćanskih sila, koje su nastojale uništiti muslimane u osvojenim dijelovima osmanskog carstva, ubijajući ih i nasilno pokrštavajući, a zatim, sistematski uništavajući svaki spomen i trag muslimana na tim područjima.
Danas, stotinama godina poslije, vidimo da je jedinstvena,sistematska, organizirana, pravoslavno-katolička destrukcija islamske kulture na ovim područjima bila itekako uspješna. U hrvatskim znanstvenim krugovima ovaj rat je opisan pravim riječima, bez licemjernog prikrivanja – kao rat protiv islama i muslimana.

Hrvatski akademik T.Smičiklas oduševljeno o ovome piše:
„Iza sjajne godine pobjeda kršćanskog oružja godine 1686 gdje je već cijeli kršćanski svijet najplemenitije sinove svoje pošiljao u boj, poraslo je pouzdanje u snagu krišćanskog oružja na sve strane. Svi učestnici misliše samo o napretku slave kršćanske...jer su na bečkom dvoru sada svale sladke nade, kako će slijedeće godine napredovati opet carsko oružje naročito prema Bosni, a onda i prema Dubrovniku „ 1
„Narod naš „-tvrdi Smičiklas-„vojevao je dušom i tijelim za kršćanstvo, za kršćanski život
svoj i svoje braće...2
I završava akademik Smičiklas:“ Kod Hrvata je stalna tradicija...da valja Bosnu osvojiti, tako hoće da osigura ne samo Hrvatsku, već i austrijske zemlje“ 3

Gubitkom Ugarske, Slavonije, Like propali su i izgubljeni brojni posjedi i imanja bosanskih spahija. Danas se ovakve izjave čine nevjerovatnim, ali historijske činjenice drugačije govore. Uzmimo kao primjer sandžak Požegu koji je je prema osmanskoj administrativnoj podjeli predstavljao Slavoniju. Od svih slavonskih gradova iz vremena osmanske vlasti, najviše podataka nam je ostalo o Požegi.Po službenom turskom popisu imala je Požega 1624 godine oko hiljadu kuća sa istim brojem vojnika, što nam ukazuje da su Bošnjaci muslimani u gradu bili većinski etnos.
Pod osmanskom upravom u gradu je postojala muslimanska i kršćanska četvrt, što govori o islamskoj toleranciji i suživotu, tako drugačijim od kršćanskog poimanja suživota. S padom Požege, nakon egzodusa i genocida nad Bošnjacima, 1688.godine Požega je brojala 1806.godine kršćanskih duša, bez ijednog Bošnjaka.

U osmanskoj državi Požega je bila sandžak-grad pod vlašću samog sultana. Sa osmanskim osvajanjem Požege, što priznaje i T.Smičiklas,“Turci pokupovaše zemlje gradske i prisvojiše si i sva sela i naseliše se u njima“, što znači da zemlja nije prisvojena pljačkom.
Velika vakufska imanja u Panoniji su nestala. Džamije su srušene ili pretvorene u crkve. Stari oprobani kršćanski recept nasilnog pokrštavanja i prisiljavanja u kršćanstvo, toliko puta primjenjivan nad različitim narodima i prije i poslije ovog događaja, došao je u prvi plan. Hiljade bošnjačkih porodica koje su još od vremena Mehmed paše Sokolovića živjele po tamošnjim većim gradovima, pokrštene su i ostale su po Ugarskoj i Slavoniji.

Sličnu sudbinu su imali i Bošnjaci u Lici, Krbavi i Dalmaciji. Katolički župnik Marko Mesić je odmah po povlačenju Osmanlija iz Like i Krbave započeo „pokrštavanje preostalih Turaka“ na tom području. Ti navodni Turci su ustvari Bošnjaci. U njihovom pokrštavanju pop Mesić je stekao takve zasluge da ga je papa imenovao apostolskim poslanikom za Liku, dok ga je car Leopold I obdario 1693.godine feudalnim posjedom. Senjski biskup Sebastijan Glavinić u svom opisu Like i Krbave iz 1696.godine kaže da je tamo sreo 1700 odraslih muškaraca koji su „ranije ispovijedali islam“. Stvarni je broj morao biti znatno veći, jer je samo u Lici oko 1680.godine bilo 7000 bošnjačkih domaćinstava, sa više od 30.000 članova. Svi su poslije 1689.godine nestali, bilo da su izbjegli u Bosnu ili da su pokršteni. Tako se širilo kršćanstvo ovim područjima- onako tradicionalno kršćanski- ognjem i mačem, za razliku od islama, što priznaju čak i bosanski franjevci, iako pomalo pejorativno, valjda zbog zavisti: “Samo Turcima biješe prosto privlačiti kršćane na Muhamedanstvo; oni to držahu kao veliku zadužbinu i uslugu Bogu i proroku.Zato to se nisu silom služili, nego mitom i obećanjem na vidiku, a u skrovitu s napastovanji i najtežimi mukami.“

4 Primjeri islamske tolerancije, vjerski i historijski utemeljne naspram drugih konfesionalnih zajednica, su mnogobrojni na cijelom prostoru Balkana. Jedan primjer jeste i činjenica što u sredini Slavonije, “ izmedju Požege, Đakova i Broda imade dvadesetak crkava, njeke su i od kamena stare sačuvane.“5 ... dok nakon zauzimanja Slavonije, Bošnjaka muslimana i islamske kulture nestaje na tom prostoru. Isti primjeri se mogu navesti i za svako drugo područje koje je nekada bilo pod vlašću Osmanskog hilafeta.

Katolički prozelitizam na ovim prostorima bio je planski, organiziran , a svako sredstvo do „uspjeha“ bilo je dozvoljeno. Primjeri nasilnog pokrštavanja i drugih zločina su mnogobrojni, ali programiranim zaboravom i našom nesavjesnošću ovi događaji su davno,davno pali u zaborav.Najviše podataka o ovom periodu može se naći u nekim franjevačkim izvorima, u kojima se oduševljeno opisuje nasilno pokrštavanje muslimana, protjerivanje i pretvaranje džamija u crkve.

Primjera radi 1680 godine samo u Lici, području kasnije hrvatske vojne krajine, živjelo 7000 muslimanskih domaćinstava sa preko 30.000 ljudi, da bi u proljeće1684.godine, nakon poduhvata pod zapovjedništvom mletačkog generala Dominika Moečinga, tih ljudi nestalo. „Turci odbjegoše sa ženama a Hrvati stupaju na njihova selišta i kule. Franjevci čiste turske džamije i blagosilju ih za crkve kršćanske“ .“ 6

Prema franjevcu Zlatoviću,“Novim naseljenikom u Skradinu prvi župnik biješe ot. Antun Galiotović Šibenčanin, koji blagosovi poglavitu džamiju na čast sv. Frane i Roka, nabavi zvono i proslijedi za veće godina u duhovnoj službi onoga puka“ .“ 7

Otac Mijo Radnić u svom izvještaju za Rimsku kuriju od 3. maja 1684 piše:“ Turci su u takoj smetnji da ne znadu na koju će stranu bježati s toga mnogi svojevoljno ostaju i pitaju da budu kršteni. Sada već moji redovnici obavljaju službu Božiju u džamijah Skaradina, Vrane, Obrovca, Drniša i drugih mjesta...“


U katoličkom čišćenju, kako to kaže Smičiklas „ petnaest hiljada Turaka....poljubi crnu zemlju..“
Istovremeno su Mlečani udarili sa crnogorskim plemenima na grad Herceg Novi, i u otvorenom sukobu na kopnu potuku Turke, a jedanaest muslimanskih sela na koje se oslanjao grad nestane u plamenu. Hrvati će pod svojim banom Nikolom Erdedijem i generalom grofom Jakovom Lesleom, svom žestinom započeti etničko čišćenje Slavonije....

Nakon pada Sinja 1686 god vitez Stojan Janković usmjeri vojne snage u Bosnu do Livna, koje je popalio i mnogo kršćanskog puka pod ugarsku vlast doveo. Čim bi koju tvrdjavu ili grad u Slavoniji ili Dalmaciji katolici ili Mlečani sa svojim vojnim formacijama osvojili, kako to kaže Vjenceslav Batinić“ umah bi franjevci pretvarali džamije u crkve i u njih službu Božiju obavljali...Pak buduć su u to vrieme mnogi Turci bivali zarobljivani, biješe otpočela u Dalmaciji i trgovina robljem“ Mlečani nakon zauzeća Zemunika, grada tvrđave u Dalmaciji, „sasjekoše Hasan bega i do jednog turčina, poklaše bule i djecu i sve što tursko bokađe.“ 8

Uporedo sa protjerivanjem Bošnjaka iz Dalmacije od Cetine do Neretve,“ franovci očistiše i blagosiviše džamije, te u njih s velikim oduševljenjem puku pjevahu Bogu hvale i držahu službu Božiji“


Etnički očišćena područja od Bošnjaka naseljavana su katoličkim sljedbenicima, o čemu svjedoče ponovo franjevački izvori.
„Visovački gvardijan ot. Šimon Braenović sa ovdišenimi župnici okupi 1200 obitola i s njima napuči Skradin i njegovu okolicu, kako mu svjedoče toga puka vojvode,harambaše, sudci...Ot. Mare Jurić Imočanin...podiže kršćene turske podanike Imotske krajine i prevede ih u mletačko podaništvo, da ratuju na Turke kako mu svjedoči general Petar Valier na 26. siječnja 1686...žovi zaslužni otac dovede u naše podaništvo puno svieta iz turskog podaništva iz sela Ravče, Runoviča, Loviča, Župe, Vrdola, Drinovaca,Poljica, Vinjana i Proložca i ovim pukom doleti na osvojenje Tadvorja i potjera Turke s onih strana. 9

„Ovog istog doba počeli su franjevci listom prevoditi svoj puk iz Bosne i Dalmacije, ter su to slijedili činiti sve do karlovačkog mira a tim povećaše broj orioca za oslobodjenje kršćana i naseliše opustošena mjesta po Primorju i Zagorju dalmatinskom...“ 10

Nakon zauzimanja Like i Krbave fratar Marko Mesić piše:“..došal je general karlovački z menom skupa u Perušić...a Turci što su ostali u Perušiću da će se krstiti...“ 11

Ove činjenice nam govore da je pokrštavanje bilo prisilno, pod patronatom generala, što znači da je katolički prozelitizam crkve predstavljao samo drugu stranu ili oblik politike katoličke države. T.Smičiklas kaže da je, nakon zauzeća mjesta Peručić, Marko Mesić „odpjevao zahvalnu misu i pokrstio mnoge Turke jer su tamo Turci ostali ne hoteće ostaviti svoju staru postojbinu“...i Lika se evo oslobodi i pokrsti i napuči narodom iz susjednih mjesta.“ 12

Prema kazivanju Stipana Zlatovića, osvajanje Vrgorca i tvrdjeve Čitluk od strane mletačkih generala praćeno je katoličkom misijom franjevaca, širenjem kršćanstva:“ Zahvalan gjeneral(Aleksandar Dolfin) darova franovcem kulu serdara Cukarinovića s dvori i bašćami, gdje gvardijan namjesti župnika, posveti džamiju na čast Majke Božije, koja postade župnom crkvom. Franovci tada skloniše dosta obitola, da se okolo nastane i tako se zasnova novi kršćanski varoš u Vrhgorcu...“ 13

Nakon zauzeća Čitluka, general Dolfin,“ očevidni svjedok franovačkog ponašanja izdade im svjedodžbe, kojima dokaziva njihova junaštva i požrtvovanja za vjeru i svoj rod. Imenova oca Franu Radića Budalića župnikom tvrdjeve i vojničtva s običajnom mjesečnom pristojbom pohvalom svjedočbom...jer je svojim nastojanjem pripomogao osvojiti ovu velevažnu tvrdjavu...i samostanu Zaostrogu dariva kuću i vrtle Turčina Bošnjaka Alage Risovića, te zemlje i mlinove, što bijahu Adži Mehmeda Neveselkovića.“ 14


Isti dan nakon zauzeće Čitluka blagoslovi se poglavita džamija na čast sv. Ante sa njenom promocijim u crkvu, a njen župnik otac Bariša Arbić „ obrati 30 Turaka koji potle osvojenje ostadoše u gradu.“ 15

Kada su Mlečani uspostavili svoju vlast u Dalnaciji , katolički prozelitizam postaje opštom pojavom. Godine 1688.godine, kada je osvojen Knin, otac Andrija Resica sve je preostale muslimanske porodice preveo u katoličanstvo. O prethodno navedenim rezultatima katoličkog prozelitizma uzvikuje otac Stipan Zlatović:“ Pomonjemo samo one u većem broju, a predugo bi bilo, kada bismo i pojedine bilježili.“ 16

Ovo je samo mali dio svjedočanstava prvog genocida nad Bošnjacima muslimanima, genocida poslije kojeg je nestalo muslimana na područjima Like, Dalmacije, Slavonije, Panonije i Ugarske. Za razliku od Osmanskog hilafeta, koje je stotinama godina bilo primjer tolerancije u ovim divljim vremenima, poštujući ljudsku čast, imetak i dajući prava drugim konfesionalnim zajednicama unutar svojih granica, kršćanske države nisu birale sredstva da unište druge i dugačije na svojim teritorijama. U širenju kršćanske vjere dozvoljene je sve, svako sredstvo da bi se došlo do cilja, bilo da se radi o pokolju, zločinu, nasilnom pokrštavanju, napadanju na čast, imetak, etničkom čišćenju i genocidu. Zato nije čudna sudbina muslimana na ovim bivšim dijelovima hilafeta, koja je identična sudbini španjolskih muslimana. Poslije ovog rata granica između islama i kršćanstva biće granica Bosne, a Bošnjaci će biti stotinama godina graničari, izloženi stalnim napadima osmanskih neprijatelja. Ovaj rat bio je strašni poraz za Osmanlije, što će izazvati mnogobrojne pobune unutar oslabljenog carstva, dalje ga slabeći. Od ovog trenutka, od prvog genocida nad Bošnjacima,kojeg je počinila austrougarska i mletačka država, a u čemu su posebnu ulogu igrale naše zapadne komšije, počinje grčevita borba za opstanak Bošnjaka muslimana na ovim prostorima.

Izvori:
1.Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu,1996, Sarajevo (Sve fusnote preuzete su iz ove knjige)
2.Mustafa Imamović „Historija Bošnjaka“, Preporod, 1997, Sarajevo
3.Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit „Povijest Bosne“, El-Kalem 1999, Sarajevo
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Historija Genocida nad Bosnjacima   Wed May 28, 2008 10:14 pm

1. T.Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobodjenja Slavonije, I dio, Zagreb 1891, str 119-21

2. Ibid str 130
3. Ibid str 169
4. (Izvješće u Jajcu 1710, Državni arhiv Šibenik.Citirani prema Stipan Zlatović, Franovci države presvet od kupitelja, Zagreb,1888, str 234)

5. T.Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobodjenja Slavonije, I dio, Zagreb 1891 str 28
6.Izvješće u Jajcu 1710, Državni arhiv Šibenik.Citirani prema Stipan Zlatović, Franovci države presvet od kupitelja, Z,agreb, Stipan Zlatović str 147-148

7. Ibid
8. Fra Mijo Vjenceslav Batinić, Djelovanje franjevaca i BiH za prvih šest vjekova njihova boravka, Svezak II,Zagreb,1883, str 146


9.Ibid str 148
10. Ibid 159
11.Lopašić, Dva hrvatska junaka, str 44, prema T. Smičiklas „ Dvjestogodišnjica oslobodjenja Slavonije“, I dio, Zagreb 1891 str 158
12. T.Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobodjenja Slavonije, I dio, Zagreb 1891 str 150-151

13.Izvješće u Jajcu 1710, Državni arhiv Šibenik.Citirani prema Stipan Zlatović, Franovci države presvet od kupitelja, Zagreb str 162

14. Ibid str 164
15. Ibid str164
16. Ibid str 236
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Historija Genocida nad Bosnjacima   Wed May 28, 2008 10:15 pm

Prvi genocid nad Bošnjacima IV.dio

Kako je Eugen zapalio Sarajevo

"Pred večer je grad planuo. Inače se nalazi na široku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri...

Pokolji, ubistva, nasilna pokrštavanja, protjerivanja, glad, strah, bolesti, poraz, poniženje...sve se to zadesilo Bošnjake muslimane u Bečkom ratu. Teško je nabrojati sva zla i nedaće koje su pogodila muslimane ovih prostora, ali jedan događaj koji zaslužuje da se izdvoji jeste paljevina i destrukcija Sarajeva, tada jednog od naljepših gradova u Evropi.

Kao što smo već spomenuli, austrougarska vojska je već pri kraju ovoga rata pokušala da upadne u Bosnu, da je osvoji i pokori. Nakon neuspjelog pokušaja da se uđe preko Bihaća, kada su Krajišnici, po starom dobrom krajiškom običaju, rasturili agresora, ti planovi su privremeno odgođeni. Tokom 1695-1696.godine sultan Murat je vodio nekoliko pohoda protiv Austrijanaca. Međutim, pri prelasku iz Banta u Bačku sultana je kod Sente sačekao i 11.9.1697 teško porazio princ Eugen Savojski, najveći vojni genije tog vremena. Na vijest o ovom porazu bosanki namjesnik Korča Gazi Mehmed paša je presvisnuo od tuge. Tako je Bosna faktički bila nebranjena. Velika osmanska vojska se u rasulu povukla, a sjeverne granice Bosne su u tom trenutku ostale nebranjene.


Eugen Savojski je to odmah iskoristio, prebacivši se preko Save, kod Broda, u Bosnu. Brzo je napredovao dolinom Bosne,prema svom cilju- Sarajevu. Usput je harao i palio, kako bi izazvao strah i zbunjenost među bošnjačkim stanovništvom u unutrašnjosti zemlje. Naravno, franjevci nisu mogli sebi dopustiti da ne budu uključeni u ovu priču. Oni su, kako se hvalio njihov stari historičar Mijo Vjenceslav Batinić, prethodno dostavili Savojskom izvještaje o razmještaju osmanske sile i položaju pojedinih mjesta na njegovom putu prema Sarajevu.

Tako je Savojski za samo 20 dana,2.oktobra stigao u Visoko, gdje je uspostavio svoj logor. Odatle je uputio izvidnicu prema Sarajevu, sa pismom „vrhovnom poglavaru osmanske varoši Sarajeva, odličnim građanima i svim stanovnicima.“ Nakon incidenta sa njegovim glasnicima, kada je jedan od njih ranjen, Eugen je odlučio završiti posao.


Eugen Savojski

U „Historiji Bosne“ od Noela Malcoma navodi se opis događaja tih kobnih dana, koje je Eugen zabilježio u svom ratnom dnevniku:“ Na dan 23. oktobra rasporedio sam jedinice na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Turci su vec bili sklonili najvrednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku količinu svakojake robe. Pred večer je grad planuo. Inače se nalazi na široku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Nas jurišni odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece, nakon što su pobili svu silu Turaka. Kršćani nam jatimice dolaze i mole za dopuštenje da se sklone u nas tabor sa svojim stvarima jer žele napustiti ovu zemlju i poći s nama. I ja se nadam da ću povesti sve kršćane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save...“

U tim danima gorile su džamije, tekije, hanovi, mejtefi, hanovi,bašče i bezistani, gorio je jedan od najljepših gradova Europe...gorili su mushafi, gorile su knjige, vakufi, ubijani su civili, grad je opljačkan, stanovništvo otjerano u roblje...one koje nije vidjelo „ni Sunce ni Mjesec“ odvođene su da budu robinje nevjernicima.Bila je to najveća katastrofa koju je Sarajevo pretrpjelo u svojoj historiji, i stotine godina mu je trebalo da se oporavi.

Pošto je zima bila na pragu, to je princ Eugen odmah sa vojskom, plijenom i zarobljenicima, te „mnogo kršćanskog žiteljstva“, krenuo nazad prema Savi. Na putu je pljačkao i palio sva bošnjačka imanja. Već 5.11. 1697 prešao je Savu i napustio Bosnu. O ovoj katastrofi koju je pretrpilo Sarajevo sačuvane su i dvije anonimne pjesme na turskom jeziku, koje nabolje opisuju neke detalje vezane za ovaj zločin.



Anonimna pjesma o katastrofi Sarajeva


Austrijski nevjernici pošli su s vojskom,
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Kao ovce potjerali su ljude.
Dosli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Šta i šta hiljada mushafa, bezbroj knjiga
Popalili su kao i džamije; srušili su mihrabe!
Čitav grad s kraja na kraj porušili su i opustošili.
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Stanovnici pobjegli su u planine,
Iz očiju su krvave suze prolili.
Mnoge su zarobili i upropastili
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Da li je moja draga zdravo izašla? Čudo!
Da li ju je čitav svijet gledao?
Da li je sada obukla na glavu svoj fesić?
Došli su i popalili lijepo Šeher Sarajevo.
Viđene su i one, čije lice ni sunce nije viđalo,
Bose i gologlave su tjerane.
Mnoge su iz svoje sreće oborene.
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Ah, sarajevske visoke i visoke kuće!

Na četiri strane leže dobri Ijudi!
Da li ste vidjeli starce bijelih brada?
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Žene i djeca kao ovce jecaju.
Došao je nevjernik i grabi im imetak i hranu.
Deset hiljada Ijudi zarobljeni su i plaču.
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
One koje nisu lica pokazivale suncu ni mjesecu
Otišle su lijepe djevojke na dar kralju.
Niko ne zna kakvo će stanje doći na glavu.
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Ah sarajevski ravni i ravni putevi!
I djevojke koje kao rajske ljepotice po njem šeću!
Pogledaj sada njihovo ovo stanje!
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.

Godine 1109.




Druga anonimna pjesma o katastrofi Sarajeva

Hajde, srce, ispripovijedaj nam malo, kako se je naopako okrenulo svijetu; potuži se na postupak vremena; nek su ti riječi ispravne, ne pričaj neosnovanih basni!
Austrijski tabor došao je u Bosnu; saznao je i razumio, da je ona bez glave ostala; mjesta u koja je došao zatekao je prazna; stanovnici pobjegli u planine i pustare.

Nebo nam je dalo svoj otrov da ga ispijemo čašu po čašu; iz dana u dan povećalo nam je tugu i svoju žestinu. Božija je odredba bila, da je neprijatelj spalio fini grad, kuću po kuću.
I bogataši i siromasi uzdišući plaču; kad god to vidim srce mi rane stišću; puste su ostale i izgorjele bašče i vrtovi. Pogledaj u kakvo su stanje došli vinogradi i bašče!

Ko nije nimalo čitao knjige ljubavi, on ne moze razumjeti ovog nasilja i prijekora nebeskog.Mnogima koji nisu znali ni računa svome imetku sada je potrebna kora hljeba.
Izjednačili su se bogataši i siromasi. Stanje se neće popraviti, a proći ce hiljada mjeseci.
Porušene su carske džamije i karavan-saraji; pogledajte još i bezistan!
Griješne sluge ne drže se Božije naredbe; zbog toga su neprijatelju postali plijenom. Stvoritelju, ono što se s nama dogodilo, nek se ubrzo dogodi u nevjerničkoj zemlji.
Danas nema onoga ko želi umrijeti i zbog toga su vidjeli okrutnost neba, tolika sitna djeca i tolike žene gologlavi gazeći nogama po krvi.
Pogledaj šta uradi nebo onima, što su držali simurg-pticu mušicom i nebesku kuglu jagodom; promijenili su
se oni što su kao anđeli šetali; mnogi su obukli opanke i postali čobani.
Izvan svake granice nebo je pokazalo svoju žestinu; na
vatri rastanka ispeklo je srca njihova;
iz njihove domovine pali su u tuđinu; iz svoje domovine ostao sam željan domovine.
Iz neprijateljskih ruku smo prekoreni...Poplavilo je more nesreće i tegobe i iznad glave se iz-
diglo. Šta da radi narod bez glave; svi su se zbunili; svak je zapao u misao da sebe spasi, a nijesu gledali na imetak, posjed i dućane.



Na kraju, teško je govoriti o tome zašto se ovo desilo hilafetu i zašto se ovakav poraz desio muslimanima. Možda je najbolje da neke od uzroka, koji su doveli do ovako strašnih posljedica, navede jedan od pobožnjaka tog vremena, Mustafa efendija Gaibija, onako kako to bilježi Muvekkit:
„Tih dana je sultan Sulejman II lično krenuo da oslobodi tvrđavu Beograd. Krajem jula i početkom augusta 1688.godine postavljen je carski šator u jednom mjestu kraj Beograda,pa kada su mu opisivali Mustafu efendiju Gaibiju, sultan je izrazio želju da se susretnu. Upućeno mu je carsko pismo kao poziv, a on mu je poslao odgovor...Kada je stiglo sultanu pismo, on se bespomoćno čudio izrazima i značenju, ne mogavši to shvatiti. Najzad je naredio da se da nekome ko će ga znati protumačiti, pa to objašnjenje i navodimo...
Nakon zahvale Allahu i pozdrava Njegovom Poslaniku, te molbe za sultana,slijedi dio pisma koji znači:
„ Na ovom prolaznom svijetu nema nijedna teškoća, a da iza nje ne slijedi olakšanje, jer je Svevišnji rekao:“Uz svaku tegobu postoji i olakšanje.“ (El Inširah 6)

Zatim slijede riječi koje znače:“Ako neprijatelji ne podvaljuju varkama, nema potrebe potezati sablju za kažnjavanje, kao što je rečeno:“Ako neko od nevjernika traži da ga primiš za susjeda, primi ga“- a po toj uzvišenoj normi se ne postupa. Radi se suprotno Allahovoj Knjizi i časnom Šerijatu.Zaneseni i obmanuti mnoštvom vojske, napadaju na njih.Nekoliko puta po stotinu i sedam kola novca, ratne opreme i hrane, sve je to ostalo u rukama neprijatelja.Od toga islamska vjera nije imala nikakve koristi, nego je skupo platila cilj. Znači da će, ako Allah bude htio, ubuduće, s Njegovom pomoći doći do pobjede, pa će im se ono što je oduzeto vratiti u vidu poklona. A kada se ova radost Svevišnjeg obistini, ja ću se radovati. Bit će vremena da se i drugi svijet raduje, a prema onoj „sve u svoje vrijeme.

„Ovo je tako, ne može biti drugačije nego što je Allah naredio.“
To znači: današnja vojska je nasilna, u tom smislu će biti pobijena, a nevjernik nadire i okolo osvaja- on pobjeđuje, jer „ Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod sam sebe ne izmjeni.“ ( Er Rad11)

„Neprijatelji su izbili na mnoge islamske granice, pa su tvrđave i granice opustošili. Iako su tu i visoka vijeća, titule, sjaj i pompa, sve dok čovjek ne dođe do istine ne može se ovo razumijeti.“
Što znači: U carskoj državi ima svakojakih laži,nasilja, buna, onoga što je protupravno, a i zaduženjima nigdje kraja, toga je mnogo. Malo se obraća pažnja na pravi put, na Šerijat i pravdu, niko se na to ne obazire.

„Ako se ne držiš onoga što je naređeno, a kloniš se onoga što je zabranjeno, tako će i cio svijet činiti, jer narod slijedi vjeru svojih vladara.“
To znači: Ako ti ne naređuješ ono što se mora provoditi i ne zabranjuješ ono što se ne smije raditi, Šerijat zapostavljaš i ne postupaš po njemu, cio svijet će tada raditi.“



Ovo je samo kratki uvod u krvavu priču o genocidu nad Bošnjacima. Već u toku ovog rata, a pogotovo poslije njega, iskoristivši krizu Osmanskog carstva poslije poraza, pobunjeni narodi počeće borbu za nezavisnost. Ali kada naši susjedi vode borbu za nezavisnost, slobodu ili svoju državu- to uvijek znači genocid nad Bošnjacima muslimanima.

--------------------------

Izvori:

1.Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu,1996, Sarajevo
2.Mustafa Imamović „Historija Bošnjaka“, Preporod, 1997, Sarajevo
3. Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit „Povijest Bosne“, El-Kalem 1999, Sarajevo
4.Mehmed Handžić, Izabrana djela I, Teme iz književne historije, Ogledalo, 1999, Sarajevo
5.Noel Malcom, „Povijest Bosne“, Erazmus Gilda, Zagreb, „Dani“, 1995, Sarajevo
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Historija Genocida nad Bosnjacima   Wed May 28, 2008 10:16 pm

Drugi genocid nad Bošnjacima I. dio - Istraga poturica

O Crnogorcima Dositej Obradović kaže:“Znaš ti dobro, da Crnogorac ubije čovjeka kako god diviju kozu, pak otposti, krađu, laži i svaku objedu i nepravdu uzda se...

Od Bečkog rata pa tokom cijelog XVIII stoljeća sve će se susjedne kršćanske sile, te njihovi domaći pomagači, ujediniti u borbi i nastojanju da iskorijene muslimane sa ovih europskih prostora. Dobar dio ovog posla, kao što smo spomenuli u prethodnim tekstovima, „dobro“ je odrađen u toku krvavog Bečkog rata, u kome je u velikom genocidu ubijeno, protjerano i nasilno pokršteno stotine hiljada muslimana, a u ovom genocidu su posebno stradali Bošnjaci muslimani.

Sve se to zbivalo u vrijeme vjerske netrepeljivosti u kršćanskoj i katoličkoj Evropi, koja nije podnosila „krivovjerje“ bilo koje vrste, ali stradanja Bošnjaka nastaviće se i kasnije, u vijekovima koji su nazivani vremenima načelne vjerske tolerencije, građanskih i ljudskih sloboda. U jednom trenutku, kada je vojska Eugena Savojskog protjerala osmanlijsku vojsku sve do Skoplja, Bosna je bila sa svih strana okružena kršćanskim neprijateljima. Iako su se kasnije autrougarske trupe povukle i 1699.godine je potpisan i mir, situacija se nije nimalo poboljšala za Bošnjake muslimane na ovim prostorima.

U ovom ratu Osmanlije su toliko oslabile da više nisu mogli kontrolisati mnogobrojne pobune, zločine, provokacije i napade kršćanskih sila. I baš tada, u vremenima kada ubrzano počinje opadanje Osmanskog hilafeta, kada je velika kriza zavladala Carstvom, kada su se još uvijek liječile bolne rane velikog poraza, desiće se jedan zločin nad Bošnjacima, koji iako se ne može porediti sa velikim genocidom u Bečkom ratu kojeg su pretrpili Bošnjaci, ipak predstavlja vrlo važan historijski događaj, neizostavan kada se govori o historiji genocida nad bošnjačkim narodom.


Njegoš

Cijeli velikosrpski projekat, začetak ideologije genocida i stvaranja Velike Srbije započeće ovim događajem. Riječ je naravno o tzv „istrazi poturica“, tj, pokoljem Bošnjaka u staroj Crnoj Gori početkom XVIII stoljeća. Stara Crna Gora sastojala se od svega četiri nahije: Katunske (Cetinje), Riječke,Crmničke i Lješanske.

Pokolj je izvršen za vrijeme vladike Danila Šćepčevića Petrovića.Danila su za crnogorskog vladiku izabrali plemenski glavari na svom zboru 1697.godine.Potom je zavladičen po crkvenom obredu oko 1700.godine od izbjeglog srpskog patrijarha Arsenija Čarnojevića. Otada je položaj vladike crnogorskog, kao crkvenog i svjetovnog poglavara, postao nasljedan u kući Petrovića-Njegoša. Iako postoje nesuglasice oko same godine pokolja,većina smatra da je vladika Danilo na Božić 1702.godine, na samo Badnje veče ili pred zoru, isjekao „sve Turke“ u Crnoj Gori.



Ovo mišljenje se zasniva na jednom zapisu, koji se pripisuje samom vladici Danilu, u kojem on priča o izgonu „Turaka“ upravo 1702.godine. Vladika Danilo spominje tu svoj otkup iz Podgorice, gdje je, prema tekstu zapisa, bio na godinu dana prije „istrage poturica“. Kada se našao na slobodi, sazvao je crnogorske glavare, koji su mu na Nikoljdan, vjerovatno 19.7.1701.godine dali vjeru „da će Turke između sebe izagnati“. Ali,žali se vladika Danilo u svom zapisu, „Crnogorci prevariše, na Turke ne udariše“. Crnogorci su ponovo iznevjerili dogovor sa vladikom na Đurđevdan,vjerovatno 6.5.1702.godine.Danilo ponovo razočarano konstantira da je dogovoreni rok došao i prošao, „ a Turci ostadoše zdravo“.
Štaviše, „još se počeše“, na nagovor Podgoričana, „množina turčiti“. Vladika Danilo je onda odlučio da ucjenom i mitom pokuša ohrabriti Crnogorce „da Turke pobiju“. U međuvremenu je čuo da se „skadarski Turci“ spremaju da ga uhvate zato što je „bunio Crnogorce“. Zato je pozvao Vuka Borilovića i četvericu braće Martinovića i rekao im da „ ako neće Turke pobiti koji su među njima“,onda će se on „maći iz Crne Gore“. Kako su mu odgovorili da oni“ne smiju uložiti“, odnosno napasti Bošnjake, to im je kao poklon,a ustvari mito, dao svoju sablju, ćurak, pušku vezenu srebrom i deset dukata. Mada su poklone zadržali,odbili su da idu na Bošnjake, dok im vladika ne da svoje ljude.

Vladika kaže da su njegove ljude tražili zato što su se bojali da „jedan drugog ne izdaju“. Tako su trojica vladičinih momaka,odnosno tjelohranitelja pošli sa Borilovićem i Martinovićima i oni su ustvari prvi počeli „biti Turke“. Prvi su na udaru bili Bošnjaci u Cetinjskom Polju,a zatim oni iz Crmnice i Rijeke Crnojevića. Oni koji nisu uspjeli uteći u Podgoricu ili Skadar, ubijeni su ili pokršteni. Prema historijskim izvorima, krajem XVII. vijeka u staroj Crnoj Gori je živjelo oko 800-1000 Bošnjaka, kojih poslije 1711/12 na tom prostoru više nema.Na Bošnjake, tj muslimane podsjećaju samo još toponimi. Postojalo je 6 džamija, od kojih nijedna nije sačuvana....

Etički i historijski gledano, „istraga poturica“ je bila jedan čin lišen svakog „čojstva i junaštva“, kako će se kasnije prenositi u epskim i narodnim predanjima, i kako će ga srpski i historijski historičari uzdizati i tumačiti.Prema zapisu samog vladike Danila vidi se da se svi akteri tog događaja ponašaju jadno, a lažu jedni drugima čak i kada „daju vjeru“. Međutim, kada se radi o Crnogorcima to i nije nešto čudno.O Crnogorcima Dositej Obradović kaže:“Znaš ti dobro, da Crnogorac ubije čovjeka kako god diviju kozu, pak otposti, krađu, laži i svaku objedu i nepravdu uzda se ...“ Dositej Obradović, Sovjeti zdravog razuma,11 izdanje, Novi Sad, 1808, str 56

A na drugom mjestu, u Basnama, o nekim naslijeđenim običajima Crnogoraca Dositej Obradović piše:“ Pogani su, prokleti i večne sramote dostojni neki mesta običaja, gdi, za osvetiti krv jednoga-ode nečovek, pak ubije drugog koji tome nije ništa kriv. Ova se ljuta i prokleta dela onda tvore, gdi ne ima dobri zakona ni upravlenija. Ljudi! Ljudi! Oćete li kadgod na nebo pogledati i pomisliti, da je Bog nad vami, koji vas gleda i vidi, i koji će vam suditi?...A u vremena mira krv čovečsku proliti i života ga lišiti! Takovi niti je kad verovao, niti veruje Hrista, no samoga đavola, kome s takovi deli služi. Dakle, oni, koji su takovi, ili nek prestanu od takovi prokleti i vražiji običaja i dela i neka uvedu između sebe poredak, zakone i sud, ili barem neka ne lažu, nego neka se i slavom Hrista odreku,kojega presvetu nauku i pravdu niti slušaju niti poznaju. Oni, kad se među sobom pozdravljaju, vele jedan drugom:Svijetao ti obraz! Ovo je prekrasan pozdrav Ali valja čisto znati,da oni, koji u vreme mira tuđe nepravedno grabe i otimaju, i druge lupeškim načinom ubijaju, ini su za vešala. A može li ikada svetao obraz biti onoga, ko je dostojan da na vešali visi. Njemu je crn obraz pred ljudima i Bogom, i on je niko i ništa, i poganin. Ali će se onaj pokajati, koga je srce tako opoganjeno, da u vreme mira čoveka može ubiti? Nikad do veka. On ne zna šta je pokajanje, ne samo u vreme bolesti laže, a oće Boga da prevari. No misle takovi, da su hrabri junaci. I u tome se ljuto varaju, niti znadu, što je pravo, razumno i pošteno junaštvo....Dositej Obradović,Basne, I izdanje, 1788, str 192-195

Bez obzira na tu historijsku realnost, pokolj i progon Bošnjaka iz Crne Gore u epskoj tradiciji je prikazan kao junački i etički čin, a generacije i generacije Srba i Crnogoraca će svoj stav prema Bošnjacima oblikovati prema predanjima o ovom događaju. Kompletan ovaj gnusni i nečovječni događaj, ovaj zločin i progon Bošnjaka ovjekovječen je u epskom spjevu „Gorski vijenac“, koji je napisao još jedan vladika crnogorski Petar Petrović Njegoš. Od njegovog prvog objavljivanja u Beču, početkom 1847.godine, taj je epsko-dramski spjev postao kultnom knjigom genocidnog progona Bošnjaka samo zato što su muslimani. Kao sastavni dio priče o velikosrpskom projektu, kojem je jedan od glavnih ciljeva istrebljenje Bošnjaka , ova knjiga će se spominjati mnogo puta u kasnijim tekstovima. Ovaj događaj je početak srpsko-crnogorskih genocida nad Bošnjacima muslimanima, koji će se ponavljati , sve do zadnjeg genocida u kojem su pobijene i raseljene stotine hiljada Bošnjaka, a preostalo bošnjačko stanovništvo zbijeno na oko 1/3 teritorija BiH i na Sandžaku.

Izvori:
1.Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu,1996, Sarajevo
2.Mustafa Imamović „Historija Bošnjaka“, Preporod, 1997, Sarajevo
3.Mirsad Abazović „Kadrovski rat za BiH“, Savez logoraša BiH- CID,1999, Sarajevo
4.P.P Njegoš, „Gorski vijenac“, Biblioteka Luča, Grafički zavod Titograd, 1966
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Historija Genocida nad Bosnjacima   Wed May 28, 2008 10:17 pm

Istraga poturica II - Gorski vijenac

Kada se govori o genocidu nad Bošnjacima muslimanima jedna knjiga se uvijek mora spomenuti. Dugo vremena ova knjiga imala je ključno mjesto u bosanskim srednjim školama, iako govori o pokolju nad nedužnim stanovništvom, neljudskosti, najnižima animalnim porivima,iako veliča zločin i genocid.. U svakoj drugoj normalnoj zemlji, drugom sistemu i među normalnim narodom ovo (ne) djelo bilo bi označeno kao ksenofobično,genocidno, kao govor mržnje i kao takvo bilo bi odbačeno i prezreno.



Međutim, pošto se ovdje ne radi o normalnim zemljama i narodima, a pošto je i sam zločin izvršen nad muslimanima- ovo djelo će se godinama tretirati kako remek djelo epske književnosti. Naravno, radi se o djelu „Gorski vijenac“, epu u kojem je opisan pokolj nad muslimanimam Bošnjacima u Crnoj Gori, u tzv, „istrazi poturica“, o čemu smo prethodno pisali. Pošto će se o ovoj knjizi kasnije još pisati, ovom prilikom ću navesti samo nekoliko dijelova iz ovog velikosrpskog (ne) djela, bez komentara, koji zaista nije potreban.

Upućujući poruku Crnogorcima koji su prešli na islam, kaže Njegoš:

"Na tron sjediš nepravo uzeti,
ponosiš se skiptrom krvavijem;
huliš Boga s svetog oltara,
munar dubi na krst razdrobljeni!"

O pravu na drugačije mišljenje, Njegoš govori preko jednog simbola, a to je učenje ezana,te kaže:

"Združio se Turčin s Crnogorcem,
odža riče na ravno Cetinje"
a sugerira i rješenje tog pitanja, ustvrdivši: "...Udri vraga ne ostav' mu traga..."

I nastavlja:

"...Ne bojim se od vražijega kota,
Neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.
Bijesna se bratstva isturčila..."

I opet rješenja problema na srpskocrnogorski način:

„...Nego udri dokle mahat možeš,
a ne žali ništa na svijetu!
Sve je pošlo đavoljijem tragom,
zaudara zemlja Muhamedom...“

Koegzistencija i suživot:

"...Udri za krst, za obraz junački,
ko god paše svijetlo oružje,
ko god čuje srce u prsima
hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine;
Nek propoje pjesma od užasa,
oltar pravi na kamen krvavi!

Ili:

"Turci braćo - u kam udarilo
što ćemo vi kriti u kučine:
zemlja mala odsvud stiješnjena,
s mukom jedan u njoj ostat' može,
kakve sile put nje zijevaju;
za dvostrukost ni mislit ne treba!
No lomite munar i džamiju,
pa badnjake srpske nalagajte
i šarajte uskrsova jaja,
časne dvoje postah da postite;
...kunem vam se vjerom Obilića
i oružjem, mojijem uzdanjem,
u krv će nam vjere zaplivati,
bice bolja koja ne potone!
Ne složi se Bajram sa Božićem!"

Muslimane Njegoš ovako opisuje:

„Kako smrde ove poturice,...
Kad blizu njih sjedim u skupštinu,
ja nos držim svagda u rukama;
da ne držim, bih se izbljuvao,
pa sam stoga na kraj i uteka,
e blizu njih ne bih osvanuo.
Evo vidis kako smo daleko, i
opeta ona teška vonja
od nekrsti ovdje zaudara...

Ili:

"Hvala Bogu, pasjega mileta,
ka je opit sa zlom i nepravdom!
De dopire, tu zakona nema;
zakon muje što mu srce žudi,
sto ne žudi, u Koran ne piše.“

I završava Njegoš srpskocrnogorsko remek djelo riječima:

„Ko ne misli na Koran pljuniti
neka bježi glavom bez obzira!".


Samo da ponovo napomenem : ovo djelo je bilo sastavni dio lektire u vrijeme bivše države, znači preko 40 godina, a i sada je sastavni dio lektire tamo gdje Srbi i Crnogorci kroje nastavne programe.

1.Mirsad Abazović „Kadrovski rat za BiH“, Savez logoraša BiH- CID,1999, Sarajevo
2.P.P Njegoš, „Gorski vijenac“, Biblioteka Luča, Grafički zavod Titograd, 1966
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Historija Genocida nad Bosnjacima   Wed May 28, 2008 10:18 pm

Genocid u XIX. stoljeću I. dio

Tokom svih devet godina ustanka u Beogradskom pašaluku je, da se poslužimo riječima starog srpskog historičara i političara Stojana Novakovića , vršeno „generalno trebljenje Turaka iz naroda“.


Početak XIX stoljeća donio je nastavak agonije Osmanskog carstva. Carstvo, koje se nesupješno pokušavalo oporaviti i obnoviti poslije velikog poraza u Bečkom ratu, bilo je iscrpljeno bezbrojnim pobunama, kako kršćanskog tako i muslimanskog stanovništva unutar svojih granica.Već tada se ono nalazilo u vrlo dubokoj krizi, bez puno nade za oporavak, što se teško odražavalo na sve narode koji su živjele pod osmanskim upravom. Srpski otpor osmanskoj dominaciji naročito se pojačao krajem XVIII i početkom XIX stoljeća, kada dolazi do podizanja tzv. srpskih ustanaka protiv Osmanlija, koji će dovesti do stvaranja srpske kneževine, što će postati temelj za stvaranje nezavisne srpske države.

Međutim, ovi ustanci nisu donijeli samo nezavisnost i osamostaljenje srpskom narodu. Oni su također donijeli genocid nad Bošnjacima, kao sastavni dio srpske politike, bez obzira za kakvu se Srbiju borili- malu, srednju ili veliku. Iako su muslimani stotinama godina živjeli na području tzv. Beogradskog pašaluka, za vrijeme ovih srpskih ustanaka i poslije njih, pa sve do Berlinskog kongresa 1878.godine, Srbi će ih sistematski, organizirano i planski etnički očistiti sa ovih područja, a potruditi će se i da zatru svaki materijalni trag njihovog boravka na tim područjima.
Da ne bude zabune nad kim je ,ustvari, genocid počinjen, treba znati da su svo bošnjačko stanovništvo u Slavoniji, Dalmaciji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Srbiji najčešće nazivali Turcima

.Ali, uzimajući kao dokaz srpske izvore, vidi se da je postojala jasna diferencijacija između pravih Turaka i Bošnjaka, iz čega se može vidjeti da su oni nad kojima je izvršen pokolj Bošnjaci muslimani, porijeklom iz Bosne, te domaći muslimani.
Tako poznati srpski historičar Tihomir Đorđević piše:“ Samo paše, njihovi činovnici, koji su dolazili s njima, i nešto vojnika i poneki građanin, bili su pravi Turci...Znatno veći deo su bili Srbi Muhamedove vere iz Bosne i Hercegovine“. 1
Da je riječ o koloniziranim Bošnjacima u Srbiji porjeklom iz Bosne i Hercegovine, o tome nam govori i Đ.Magarašević 1827 godine. Turci u Šabcu bili su „ po većoj časti Bošnjaci, dakle poturčeni Srblji, od kojih jedva se koji nađe da zna turski govoriti.“ 2

Prvi srpski ustanak podignut je 14.2.1804.godine u Orašcu kod Aranđelovca. Zapravo su izbila dva ustanka: prvi je izvela skupina mjesnih janjičara, koji su u tim vremenima zbog gubljenja beneficija često dizali pobune, i koji su prigrabili vlast ne bi li spriječili provedbu reformi koje je donio Istambul (dopuštajući Srbima kršćanima da osnuju svoju miliciju, ubiru svoje poreze i tako dalje), a drugi je bio velika buna Srba. Premda je sultan u prvi mah stao na stranu svojih podanika protiv janjičara, narodni je ustanak uzeo previše maha pa je odlučio da ga uguši. Bošnjaci muslimani su dobro predosjetili da su ovim srpskim ustankom ugroženi u svakom pogledu,pa su zbog toga odredi bosanske vojske od samog početka učestvovali u slamanju ovih ustanaka.Međutim, pri prvoj većoj intervenciji protiv ustanika, Bošnjaci su potučeni u boju na Mišaru kod Šapca, 13.8.1806.godine. Kasnije će, prilikom pohoda Sulejman paše Skopljaka, nanijeti više teških poraza srpskim ustanicima, a Bošnjaci će biti među prvima koji su ušli u Beograd 1813.godine, kada je došlo do vojnog sloma Prvog srpskog ustanka.

Bošnjaci i općenito muslimansko stanovništvo koje je živjelo u Beogradskom pašaluku doživjelo je vrlo tešku sudbinu u toku Prvog srpskog ustanka. Prema nekim procjenama, u Beogradskom pašaluku je pred prvi srpski ustanak živjelo oko 20.0000 Bošnjaka, ne računajući tu pripadnike turskih garnizona.
Sami Beograd je prije srpskih ustanaka imao 3000 kuća i oko 25000 stanovnika, sa 14 džamija, jednom pravoslavnom crkvom i jednom sinagogom
Drugi po veličini grad je bio Užice, najrazvijenije trgovačko mjesto, koje je prema kazivanju njegovih stanovnika Bošnjaka jednom engleskom putniku, imalo krajem XVIII stoljeća 12000 kuća sa 60000 stanovnika.
Prema kazivanju prote Matije Nenadovića, Užice je do 1805 imalo 5000 turskih kuća. Iste godine, 20.juna pri osvajanju Užica, Srbi su ga zapalili, te je gotovo cijelo izgorilo. 3
Poslije Užica, veći gradovi u Srbiji su Šabac, Smederevo, Požarevac, Valjevo, Jagodina, Čačak. Valjevo je pred Kočinu krajinu, imalo preko 3000 bošnjačkih kuća, 24 džamije i 200 kršćanskih domova. Nakon srpskih ustanaka, Valjevo je 1826 godine imalo samo 30 bošnjačkih i 150 srpskih kuća. 4
Prema izvorima Đorđevića, u gradovima Srbije izuzev Beograda, Užica i Valjeva bilo je pred Prvi srpski ustanak prosječno 200-500 turskih kuća a u palankama od 30-50.



Kao što smo rekli, Srbi su svo muslimansko stanovništvo općenito, pa i u Beogradskom pašaluku, nazivali Turcima. U stvarnosti tu je bilo vrlo malo pravih etničkih Turaka. Radilo se uglavnom o Bošnjacima, te manjem broju Albanaca. Zbog čestih ratova, hajdučije i četovanja srpskih frajkora, u Beogradskom pašaluku vladao je osjećaj opšte nesigurnosti za Bošnjake. Zbog toga su oni bili prisiljeni da se koncentriraju u gradovima i palankama koje su imale garnizone.

Srpski ustanici su u početku načelno pravili razliku između mirnih, „carskih“ Turaka i janjičarskih nasilnika i odmetnika od centralne vlasti, ističući da se bore protiv ovih drugih. Ustvari, ustanici nisu pravili razliku među bošnjačkim stanovništvom, smatrajući ga u cjelosti neprijateljskim. Ustanici su jedino po nekim varošima i palankama u koje su ulazili ( Valjevu,Šapcu, Rudniku, Smederevu i Jagodini) iz taktičkih razloga ostavljali na miru „carske Turke“, ustvari Bošnjake, tzv „starince“, dok su ostale ubijali ili protjerivali. Prema kasnijim kazivanjima pojedinih ustanika, za sve njih Turci su bez razlike bili samo krvavi neprijatelji. Tokom svih devet godina ustanka u Beogradskom pašaluku je, da se poslužimo riječima starog srpskog historičara i političara Stojana Novakovića , vršeno „generalno trebljenje Turaka iz naroda“.

To je trijebljenje posebno surovo i temeljno izvedeno dvomjesečnim progonima muslimanskog stanovništva Beograda, u koji su ustanici konačno ušli 8.1.1807.godine. Razulareni bećari Miloja Petrovića Trnavca, željni pljačke i plijena, uz prešutnu saglasnost zapovjednika grada Mladena Milovanovića, nisu osim Bošnjaka poštedjeli ni Jevreje,Grke,Cincare, pa ni neke beogradske Srbe,trgovce i zanatlije. U svjedočeniima o tim pokoljima stoji:„Dva dana su tražili Turke, koji pohitaše da se sakriju, te ih ubijali, što je proteklo i u treći dan-većinom sirotinja i prosjaci-ono pošalju u Vidin. Neki se iskrstiše. Taj krvavi dan obogate se pljačkom Mladen, Miloje, knez Simo Marković, Vule Ilić i drugi...još u februaru padne Šabac. I tamo su bili takvi pokori.“ 5



Pokolji i progoni u Beogradu kulminirali su početkom marta 1807.godine.Beogradski vezir Sulejman-paša je, po dogovoru sa srpskim vlastima, krenuo 7.3.1807 sa svojom pratnjom i pod zaštitom jednog srpskog odreda u pravcu Niša. Po izlasku iz grada, kod Pašine česme na Vračaru, Sulejman paša i njegova pratnja su napadnuti i pobijeni. To je bio signal za opći napad na „Turke“ u Beogradu. Mnogi su pobijeni, mnogi na silu pokršteni, posebno žene i djeca, a svim bogatijima su oduzeta imanja. Jedan broj žena i djece ukrcan je na lađe i upućen Dunavom u Vidin. Borba među srpskim starješinama oko podjele bošnjačkih posjeda i imetka u Beogradu trajala je dugo vremena, o čemu se starao Praviteljstvujušči sovjet. U pokoljima i zločinima nad Bošnjacima muslimanima u ovom ustanku jedan od glavnih nosilaca i poticatelja bila je , naravno, i Srpska pravoslavna crkva, stari, poznati generator zla kada se radi o Bošnjacima muslimanima. Svjedočenje jedne muslimanke, koja je provela neko vrijeme kao srpska zarobljenica, daje mali uvid u sva ta dešavanja, kao i u ulogu Srpske pravoslavne crkve u zločinima.

Muvekkit u svojoj historiji navodi njenu priču:
"Mene je uhvatio i odveo u ropstvo drumski razbojnik Kojo, zvani Šćepavi, poznat po zlu glasu, a ja sam iz obitelji Sokić, stanovnica tvrdave Nikšić - drugačije zvane Onogoste, koja pripada Bosanskom ejaletu. Držali su me godinu i po dana u manastiru zvanom Morača. Nakon toga bila sam sedam mjeseci u manastiru Dovle(?), koji se nalazi u blizini rijeke Tare, a zatim godinu dana u manastiru Trojica blizu Pljevalja. Odatle smo pošli preko Glasinac i u selu Sokolovići, u kuci hrišćanina Petra prenoćili, pa prešli preko skele Tatenice pa su me godinu dana držali u manastiru Raci, u nahiji Sokol...“, te dalje Muvekkit komentira:
„Kaluđer navedenog manastira Ljuti Rače Milutin bio je u vezi sa srpskim ustanicima i, želeci da im pomogne, da bi zavarao muslimane, s jedne strane je pokazivao pokornost prema islam-skoj vojsci, a s druge se dogovarao sa vođom ustanika Karađorđem i ostalim starješinama, i sa njima se dopisivao. Utvrđeno je da je to njegovo iskazivanje rajinske pokornosti bila samo varka, jer su se dogovorili da ponovo dignu ustanak čim ozeleni list, kao i ranije što su činili.“

U središtu srpskog nacionalnog bića s violentnom snagom crkva je razvijala oslobodilačku borbu protiv Turaka, ali je razvila i jedno iracionalno, agresivno svojstvo dinarskog tipa Srba, koje postaje bezumno, pohlepno, žedno muslimanske krvi. Prolijevanje muslimanske krvi je postalo jednom vrstom kultne radnje srpskog pravoslavlja.“ U srezu masauričkom (Srbija) kad razbojnik ubije koga, on mu lazne malo krvi, verujući da ga u begstvu „neće stići krv“ ubijenog čoveka. Crnogorci su radili slično: kad u jurišu odrube glavu Turčinu ili Arnautinu, onda i oni laznu krv s jatagana, držeći da im tada „neće krv sići u noge“-znači da ne izgube prisustvo duha. Oni se od muhamedanske krvi nimalo ne gade , jer vele krv od nekrsta je što i krv od brava.Još imaju običaj da pored poginulog muhamedanca bace parče hleba ili soli i nož -„radi mira“...Od ovih ljudožderskih običaja valjda postoje reči u srpskom jeziku:krvolok, krvoločnik, krvopija i krvopilac“ . 6

Kada se pročita gornji citat nije više potrebno opisivati sve načine na koje su srpski pagani ubijali i mučili muslimane u ovom genocidu, jer bi se to previše oteglo. Jer ti načini se nisu mijenjali stotinama godina, a svoju kulminaciju doživjeće u zadnjem genocidu, o čemu ću kasnije pisati i kada ću tome posvetiti više pažnje.
I nakon svega, nakon još jednog pokolja, nakon još jednog etničkog čišćenja kao fenomena tradicije srpske državnosti, vidimo iz pisma kneza Miloša Petru Dobrinjcu od 27 jula 1815 godine ponos zločinom, kao što smo to vidjeli iz Njegošovog ponosa zločinom i neljudskosti u „Gorskom vijencu“:“ Mi smo dosada srećno na sve strane postupili, i Bog nam je pomogao, te smo sve palanke istrebili, samo jošte u četiri grada i u Ćupriji Turaka se nahodi.“ 7

Nakon svih ovih pokolja, protjerivanja, pljačkanja i destrukcije osmanska vojska uspjela je, oktobra 1813.godine, poraziti srpske ustanike i ući u Beograd. Poslije pada Beograda, prije čega je poražena okosnica ustaničke srpske vojske, padale su lako i ostala srpska uporišta. A Ahmed Huršid paša, vođa pohoda, u još jednom nerazumnom napadu bosanskog merhametluka, propisao je opće pomilovanje za Srbe, kako to stoji u Muvekitovoj historiji Bosne.

Napokon, 1815. godine, sultan je pristao dati Srbima - ili bar onima u Smederevskom sandžaku, sjevernom dijelu Srbije kojem je pripadao i Beograd - autonomiju s velikim ovlastima, pravo na vlastitu skupštinu i slobodno izabranog kneza. Ipak, turske posade ostale su u gradovima, a turski je paša i dalje stolovao u Beogradu, ali su ovim položeni temelji za kasniji razvoj Srbije kao nezavisne kraljevine, temelji za novi genocid u Drugom srpskom ustanku i temelju za sve genocide, pokolje, zlostavljanja, maltretiranja, pljačkanja,protjerivanja koja će se dešavati sve do današnjih dana..


1) Tihomir R.Đorđević, Iz Srbije kneza Miloša, Beograd 1924 str133
2) Đ.Magarašević, Putovanje po Srbiji 1827.godine, str14-15
3) Prota Matija, Memoari, str. 217 i 220, navedeno prema Tihomir R.Đorđević, Iz Srbije kneza Miloša, Beograd 1924
4) Ibid str.280
5) Leopold Ranke, Istorija srpske revolucije, I deo, Beograd, 1864 str 128
6) Sima Stojanović, Starinska srpska jela i pića, citirano u Vuk Vrčević, Ogranci za istoriju Crne gore, Narodna knjiga,Cetinje 1952 str 111
7) N.Petrović, Finansije i ustanove, II tomstr 10,3 citirano prema Tihomir R.Đorđević, Iz Srbije kneza Miloša, Beograd 1924 str 148


Izvori:

1.Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu,1996, Sarajevo
2.Mustafa Imamović „Historija Bošnjaka“, Preporod, 1997, Sarajevo
3.Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit „Povijest Bosne“, El-Kalem 1999, Sarajevo
4.Noel Malcom, „Povijest Bosne“, Erazmus Gilda, Zagreb, „Dani“, 1995, Sarajevo
5. Dr. Nijaz Duraković, „Prokletstvo muslimana“, FEB Sarajevo, Sarajevo 1993
Na vrh Go down
Sponsored content




KomentarNaslov komentara: Re: Historija Genocida nad Bosnjacima   Today at 1:20 am

Na vrh Go down
 
Historija Genocida nad Bosnjacima
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Bosnjacki forum :: Istorija i sve vezano za istoriju-
Idi na: