Bosnjacki forum

Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
 
HomePortalRegistracijaLogin

Share | 
 

 Molila sam ih da me ubiju...

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Molila sam ih da me ubiju...   Thu Jun 12, 2008 8:29 pm

Kada bi se svaki trenutak njihove patnje pretvorio u kišnu kap, kiša bi danas počela i nikada ne bi prestala. Silovanje je moralna kuga, više od prirodne katastrofe, gore od cunamija, nešto najgore što se ljudskom biću može desiti osim fizičkog usmrćenja. To je moralno ubojstvo žene sa trajnim posljedicama, izvršeno u zločinačkom naumu. Ljudi koji su ovom ratu izgubili ruku ili nogu- zato postoji proteza, ali ovo su osobe amputiranog duha, a za to ne postoji nikakva proteza.

U toku rata u BiH od 1992-1995 počinjena je masovna tortura nad civilnim stanovništvom, ženama, djecom, starcima ali i muškim civilima. Oko 80% silovanja dogodilo se u logorima. Glavni cilj sistematičnog masovnog silovanja u Bosni je bio ratna strategija da se ubrza protjerivanje nesrpskih nacionalnih grupa iz pojedinih područja, kao strategija prihvaćena od bosanskih Srba i srpskih političara. Silovanje Bošnjakinja treba posmatrati posebnom dioptrijom: jer je napad na Bošnjakinju bio jedan od metoda agresije. Jedan od najtežih oblika torture je bilo seksualno zlostavljanje. Postoje jasni dokazi o tome da su silovanja i drugi oblici seksualnog nasilja nisu bili samo «nus proizvod» oružanih konflikta ili čin osvete hrabrih oružanih snaga, nego dobro isplanirana i sistematična politika u kontekstu operacija »etničkog čišćenja».

Silovanje je bilo jedan od metoda agresije. U decembru 1992 godine Misija za pronalaženje dokaza pri Evropskoj zajednici je pronašla da je 20.000 žena silovano od strane vojske bosanskih srba. U svom III izvještaju UN komisiji za ljudska prava 10.02.1993 godine specijalni izvjestitelj o situaciji o ljudskim pravima na teritoriji ex-Yu zaključio uz pomoć medicinskih i psihijatrijskih experata: »Da je silovanje korišteno kao spori instrument etničkog čišćenja i većina silovanih žena su bile Bošnjakinje iz BiH koje su silovale srpske snage» odnosno da se silovanje mora smatrati sistematskom i naređenom akcijom i važnim elementom srpske ratne strategije. Kroz medicinski centar za silovanje i i seksualno zlostavljanje pod imenom « Medica « u Zenici od 1993-1997 je prošlo 35.000 žena. Ovi brojevi su samo spomenuti da pokažu masovnost i sistematičnost silovanja bosanskih žena i djevojaka. Sve studije pokazuju da silovanje nije bila agresivna manifestacija seksualnosti, nego seksualna manifestacija agresije.
U slučaju BiH to je najgrublji oblik agresije, što je ništa drugo do zamjena za genocid. U velikim ratovima u Evropi znalo se da pobjednici zloupotrebljavaju situaciju i gaze svoje žrtve, ali nikada sličnog primjera sustavnog organiziranog spolnog terora nije bilo... Prvi put u historiji silovanje žena, koje je vršeno planski i organizovano tokom rata u Bosni i Hercegovini, proglašeno je ratnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti.

Kako one žive danas ??- Žive u prostorima tišine, na marginama društva, okružene svojim bolnim sjećanjima. Najčešće nikako ili izuzetno rijetko govore o svom teškom iskustvu, koje ne mogu zaboraviti. Žene koje su preživjele tu tešku traumu su, uz rijetke izuzetke, materijalno nezbrinute. Uglavnom su nezaposlene, uz bitno umanjenu radnu sposobnost zbog posljedica preživljenih trauma. Nije im omogućeno dodatno školovanje ili pak prekvalifikacija. Zbog toga su ekonomski ovisne o drugima. Većina preživjelih ratnog silovanja nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu, niti dostupnu psiho-socijalnu podršku. Nemaju riješeno stambeno pitanje. Nisu dobile pomoć za školovanje svoje djece. Žive sa traumama koje nose u sebi i koje su česta prepreka da se vrate u predratna mjesta življenja, pa ne podnose zahtjeve za povrat imovine. Nemaju mogućnosti niti za bilo koju drugu vrstu obeštećenja posljedica torture koju su pretrpjele.

Njihova sjećanja bi trebala biti i naša, jer njihove žrtve ne tiču se samo njih, nego svih nas. I to ne samo na ovim prostorima. Žene koje su preživjele ratna silovanja ne smiju biti zanemarene, zaboravljene.
Lekcija je to koju svi trebamo naučiti. Da se ne ponovi !!!

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!


Lejla: komentar modifikovan dana: Mon Jun 23, 2008 12:38 pm; prepravljeno ukupno 1 puta
Na vrh Go down
Dina
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Thu Jun 19, 2008 8:13 pm

SILOVANJA U VRIJEME AGRESIJE NA BOSNU I HERCEGOVINU (1992-1995)

Silovanja u ratu u Bosni i Hercegovini bila su sastavni dio strategije -etničkog čišćenja-. Znači bila su jedan od načina realizacije agresije na teritorij Bosne i Hercegovine. Predmet nasilja bila je žena koja je po svemu temelj porodice i društvene zajednice, a njenim poniženjem i uništenjem uništava se i porodica i društvena zajednica (država). Silovanje je bilo instrument putem kojeg je izvršen genocid nad bošnjačkim narodom u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine. Logori u kojim su počinjena najveća silovanja imali su ulogu da ostave neizbrisive tragove u svijesti žrtava, a krajnja namjera je da se žrtve nikada više ne vrate u mjesta u kojim su terorizirane. Silovanje je bilo sredstvo psihološkog pritiska pomoću kojeg su realizirani vojni i politički ciljevi – čiste teritorije bez pripadnika drugih etničkih skupina.

Etnička silovanja bila sastavni dio vojne strategije “etničkog čišćenja”, što potvrđuju sljedeći navodi:
- da je u ratu u Bosni i Hercegovini za period od aprila 1992. do juna 1993. godine silovano oko 20.000 žena; da su velika većina žrtava bile Bošnjakinje muslimanke, a većina prijavljenih zločinaca bosanski Srbi;
- da su silovanja bila “etnička” i sastavni dio strategije “etničkog čišćenja”;
- da su silovanja bila planska, sistematska i organizirana i da su silovanja bila politički motivirana.
Navedeno potvrđuje i dr. Meliha Kreitmeyer (Krajtmajer), koja je bila rukovodilac ginekološkog tima u Tuzli koji je pregledao između 25 i 40 silovanih žena, žrtava iz Brezovog Polja, i koja je svoje zaključke iznijela na sljedeći način: “Ove žene nisu silovane po muškom instinktu. One su silovane zato što je to bio ratni cilj”, rekla je ona. “Moj utisak je da je neko izdao naređenje da se djevojke siluju.”
Iz prethodno navedenog, očigledno je da silovanja žena u ratu u Bosni i Hercegovini od pripadnika jugoslavenske srbo-četničke i hrvatske vojske nisu popratna pojava rata, već su bila isključivo politički motivirana, planska, organizirana, sistematska i provedena u najvećem obimu, na najbrutalniji način, u područjima koja su agresori planirali osvojiti i priključiti svojim državama, nakon što ih prethodno etnički “očiste”.

Silovanja su bila etnička, masovna, politički motivirana, naređena od političkog vrha (što je utvrdila i Komisija eksperata UN-a), provedena su sistematski i na najsuroviji način (sa enormnom količinom nasilja – ekstremno nasilje). Njima se ne narušava samo sloboda odlučivanja u sferi spolnosti, njima su narušena sva ljudska prava. Predmet nasilja su žene starosne dobi od 7 do 77 godina. Krajnja namjera je bila poniziti i uništiti određenu etničku skupinu i pospješiti realizaciju političkih ciljeva u Bosni i Hercegovini ili uspješno realizirati agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu počinjeno je mnogo zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina nad ženama, muškarcima i djecom. Međutim, u najvećoj mjeri i sistematski su pripadnici srpskih jedinica silovali Bosanke (od toga 99% Bošnjakinja), kao i bosanske Hrvatice, te na osnovu bračne veze sa nesrbima "nečiste" bosanske Srpkinje.
Teško je govoriti o tačnom broju, s obzirom da mnoge žene još uvijek šute. Jedan od istraživačkih projekata, finansiran od strane Evropske zajednice, a u izvedbi udruženja "Žena žrtva rata" je utvrdio broj od preko 20.000 žrtava zločina silovanja.
Silovanja su imala za cilj psihičko uništenje bosanskih žena i muškaraca, kao i njihovih porodica. Ona su bila dio genocida nad Bošnjacima i etničkog čišćenja, te ratna strategija osvajanja terena. Po tome se razlikuju zločini silovanja srpskih ratnih zločinaca od svih drugih ratnih silovanja.
I pored toga što su logori u kojima su silovane bosanske žene bili opće poznati UN-Komeserijat za izbjeglice i Internacionalni crveni križ dugo vremena nisu učinili ništa da bi se te žrtve zaštitile.

_________________
''Nemoj da places na mom pragu,da mi vrata ne povuku vlagu!''

Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Thu Jun 19, 2008 8:19 pm

SRPSKI ZLOČINCI SU ME TUKLI DO BEZSVIJESTI, CIJELA SAM BILA KRVAVA, I U TAKVOM STANJU SU ME SILOVALI

Zaim Kapetan

Srpsko-crnogorska agresija na BiH me zadesila u Vlasenici gdje sam živjela sa svojom porodicom. Kajem mjeseca aprila 1992.godine izvršena je okupacija Vlasenice od strane JNA, odnosno Novosadskog korpusa i Užičkog korpusa potpomognuti domaćim Srbima.
Taj prvi dan kada su ušli u Vlasenicu ujutro oteli su auto od Komunalnog preduzeća Vlasenica (plava Lada Niva) uzeli megafon, zarobili efendiju iz džamije, stavili ga na prvo mjesto auta i on je pozivao narod da preda oružje od 15 do 21 na određenim punktovima. U slučaju da se ne preda oružje u Vlasenici neće ostati kamen na kamenu.
Kako je sve bilo mirno od 15 do 21 sati, ko je imao lično naoružanje oni su predali na tim punktovima.
Od 15 do 21 je sve bilo mirno i mislila sam da je najgore prošlo, kada je u blizini eksplodirala bomba. Kako sam se ja sa svojom porodicom nalazila kod tetke, iznad njene kuće je bila kuća mojih roditelja. Moj otac je bio ugledni građanin Vlasenice. Kada su Srbi saznali da se moj otac nalazi u Vlasenici prvo što su uradili bacili su bombu u kuću mog ocu, a onda su opkolili kuću zarobili mog oca (imena troje zarobljenih poznata redakciji).
Tada su ušli u kuću i tražili oružje. Kako ništa nisu našli mog brata su uzeli kao živi štit i išli od kuće do kuće, da muslimanske kuće, i tražili oružje, a oca odveli u zatvor u SJB Vlasenica.
Kada sam čula eksploziju ja i moj muž, tetka i njen muž smo pogledali kroz prozor i vidjeli da pripadnici Novosadskog korpusa i Užičkog korpusa opkoljvaju kuću mojih roditelja, i gledamo odvođenje mog oca.
Moja majka ostaje u kući.
Kako se otac nije pojavljivao do 17 sati isti dan ja sam skupila hrabrost i otišla do SUP Vlasenica da vidim šta se dešava zašto mi nema oca. Mislim da su bombu bacili, odveli moga oca i brata oko polovine . mjeseca aprila 1992.godine. . Kada sam ja otišla u SJB Vlasenica nisu mi dali da uđem pitali su šta želim, rekli su mi da nemam tu šta da tražim da se gubim odatle inače će mi čitav šanžer ispucati u stomak.
Tada sam prepoznala policajce i to:
1. STANIĆIĆ LJUBAN (koji mi je rekao da se gubim ispred SUP-a inače će mi čitav šanžer sasuti u stomak, zatim mi govori da donesem bojne otrove koje posjeduje moj otac i onda će ga pustiti)
2. ĆARGIĆ MILOŠ
Na riječi Stanišić Ljubana sam negirala da moj otac nema ništa od toga šta traži i rekla sam da mogu reći da je moj otac imao atomsku pušku mogao je raditi šta hoće.
Kako je bilo desetak naoružani policajaca u SJB Vlasenica pred vratima počeli su galamiti na mene i jedan od njih mi je rekao: «Da se ja pitam, ja bi vas muslimane sve satjero na stadion i sve vas postreljao», ja sam reka: “hajde kreni od mene ja ću biti prva, ali zapamti neko će preživjeti i ispričati pravu istinu”.
Među tih 10 sam samo prepoznala Stanišić Ljubana i Ćargić Miloša, a ostali su bili mlađi koje nisam poznavala po imenu ali znam da su iz Vlasenice.
Taj dan moj otac je pušten iz SJB Vlasenica oko 22 sata i došao je sam kući. Bio je pretučen i krvario je na nos i usta. Tada nam je ispričao da su ga ispitivali, premlaćivali, udarali kundacima i da su tražili bojne otrove i kalašnjikov.
Sutradan počinju odvoditi muškarce bošnjačke nacionalnosti u zatvor SJB Vlasenica. Nakon 5-6 dana ponovo odvode mog oca, a to se dešava u mjesecu maju 1992.godine, zatim odvode mog muža i muža moje tetke (imena poznata redakciji). Njih su odveli uniformisani srpski vojnici iz Vlasenice, ja sam to gledala kroz prozor.
Naprijed navedene su odveli izjutra u 9 sati i pošto se nisu vratili do 14 sati ja ponovo idem u SJB Vlasenica da tražim mog oca, muža i tetka. Tada me je primio STANIĆIĆ LJUBAN u svoju kancelariju. Nakon 10 minuta došao je i ĆARGIĆ MILOŠ. Nisu mi dali nikakvo objašnjenje zašto su ih odveli, ali su zato mene ispitivali. Ljuban i Miloš su me pitali ko i kada su se sve sastajali vlasti SDA u kući mojih roditelja. Kako nisam imala pojma o tome odveli su me u jednu prostoriju i zaključali i rekli da dobro razmislim i kada se sjetim ko je dolazio i o čemu su pričali da ih pozovem. Kako ja o tome nisam imala pojma nisam ih ni zvala, ali sam lupala na vrata da me puste. Noć je pala, ne znam koliko je sati možda oko 20 – 22 sata otključala su se vrata u sobu su ušli:

1. STANIĆIĆ LJUBAN,
2. ĆARGIĆ MILOĆ,
3. ĐURIĆ ACO,
4. ĐURIĆ ELVIS,
5. VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar»
zaključali su za sobom vrata i počeli se cerekati i govoriti «je li ti to nećeš ništa priznati». Kako sam rekla da neznam ništa i da nemam šta priznati počeli su mi govoriti da me j… Alija, Tito i psovali su mi balijsku majku, i nagovijestili šta će mi raditi, a rekli su: «Sada ćeš vidjeti šta ćemo uraditi sa tobom».
Na sebi sma imala ženski kostim bež boje potrgali su taj kostim sa mene i svu odjeću i onda su me tukli.
Svi naprijed navedenih 5 su me tukli drvenim šipkama, kundacima, nogama, pesnicama. Bacali su me iz čoška u čošak sobe nogama. Kada sam se onesvijestila posuli su me vodom, ĐURIĆ ACO i ĐURIĆ ELVIS (dva brata) su me držali ispod pazuha, a STANIĆIĆ LJUBAN i ĆARGIĆ MILOŠ su mi stavljali «epolete» sa činovima iz bivše JNA i Titovku na glavu sa petokrakom na glavu i onda su mi rekli: «Sad ćemo te tući ako ti ovo popada sa tebe izmasakrirat ćemo te». Naravno to je sve popadalo sa mene kako su me tukli, tada počinju me još žešće tući, padala sam u nesvijest, kada bi došla sebi vidim jedan mi sjedi na grudima, a osjetim drugi me siluje. Zatim me svi od njih pet siluju cijelu noć, a to su:
1. STANIĆIĆ LJUBAN,
2. ĆARGIĆ MILOŠ,
3. ĐURIĆ ACO,
4. ĐURIĆ ELVIS,
5. VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar»

Sutradan oko 10-11 sati su me zamotali u deku jer sam počela obimno krvariti iz materice, stavili u policijsko auto i odveli na ginekologiju.
Ja sam sva bila izobličena, tako da nisam vidjela ni gdje me vode ni kud.
U Bolnicu Vlasenica me prima doktor ĐERIĆ i radi mi kiretažu zbog krvnog odljeva iz materice.
U bolnici na ginekologiji nije bilo nikoga bila je pusta.
Poslije toga me odvode kući.
Kod kuće sam zatekla mamu, brata, sina, tetku (sada živi u ŽIVINICAMA), od tetke 2 kćerke i to: NN (sada živi u ŽIVINICAMA) i NN (sada živi u Kantonu Sarajevu). (Imena poznata redakciji)
Taj isti dan, a to je bilo početak maja mjeseca 1992. godine u 17 sati su pustili mog muža i on sa mojim bratom bježe tu noć preko šume.
Uveče u 24 sata dolaze tetak da provjeri kako je stanje u kući i oko kuće, ima li naoružanih vojnika jer je na leđima svojim donio mog oca prebijenog sa polomljenim rebrima koji je povraćao krv i sav izobličen od udaraca kao i ja.
Svi naprijed navedeni su mene vidjeli kada sam došla iz Bolnice Vlasenica i ja sam im ispričala šta mi se desilo, a i da nisam pričala mogli su vidjeti na meni.
I ja sam iskašljavala krv i dobila sam temperaturu.
Od te noći ja više nikada nisam mogla zaspati prirodnim snom. Spavala sam uz pomoć tableta za spavanje koje i danas koristim.
Moj otac i ja imali smo visoke temperature tako da tih dana nisam znala šta se dešava. Znam samo kada dođem sebi da popijem čaj, kako ja tako moj otac.
Početkom mjeseca juna 1992.godine prelazimo u očevu kuću, jer sve naprijed navedeno se dešavalo u kući moje tetke čija se kuća nalazila odmah ispod naše kuće.
Kompletna porodica moje tetke izlazi iz Vlasenice, na koji način i kojim kanalima ja neznam. Tako da u cijeloj ulici ostajemo samo moj otac, moja majka, moj sin i ja.
08. 06. 1992.godine dolaze po nas naveče četnici u 22 sata i odvode nas u logor «SUŠICA», tada sma prepoznala:
1. VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar»
ove ostale sam poznavala iz viđenja ali im neznam imena. Goran je odma po ulasku u kuću počeo udarati mog oca i psovati. Strpali su nas u auto i odveli u logor «SUŠICA».
Do 14.06.1992.godine konstantno sam bila izložena premlaćivanju, silovanju, a moj otac je isto bio premlaćivan.
U Logoru «SUŠICA» su me silovali i premlaćivali:
1. NIKOLIĆ DRAGAN zvani «Jenki»
2. VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar»
3. BASTAH DRAGAN zvani «Car»
4. ĐURIĆ ACO
5. ĐURIĆ ELVIS i još 2 koje sam dobro poznavala ali ne mogu se sjetiti imena, ali znam da su iz moje ulice.
Tada u Logoru «SUŠICA» bilo je oko 1500 do 2000 muslimana (žena, djece, muškaraca).
Redakciji su poznata imena dvije Bošnjakinje koje su silovane i koje danas žive u Australiji i ime jednog Bošnjaka koji je tada ubijen.
Ja moram naglasisti da sam živjela u Sarajevu, a da sam se udala u Vlasenicu i sve što sma znala stanovništvo Vlasenice to je preko djece koja su bila u obdaništu gdje sma ja radila.
Negdje oko 8 – 10. juna 1992.godine izveli su moga oca i još oko 20 muškaraca, mene, moju mamu i mog sina i još nekoliko familija i pred našim očima ubili su svih 20 muškaraca među kojima i mog oca.
Svih 20 muškaraca civila, muslimana streljao je VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar» i BASTAH DRAGAN zvani «Car».
Od bola i krika izgubila sam glas i više nisam mogla pričati dok nismo prešli na slobodnu teritoriju.
15. 06. 2006.godine su nas pustili iz Logora «Sušica», odnosno strpali nas u autobuse i odvukli prema Kladnju do linije razgraničenja i tu nas pustili da idemo pješice do punkta koji je bio pod kontrolom Armije BiH.

NAPOMENA: Kada sam došla na slobodnu teritoriju tj. Živinice kada sam se oporavila negdje krajem juna se dobrovoljno prijavljujem u TO Živinice – Vlasenički odred. Nakon svega što sam preživjela htjela sam da dam bilo kakav doprinos muslimanskom narodu jer sam preživjela kako sam naprijed navela i bila sam uvjerena da će nestati muslimanski narod.

Do sada nisam nikada nikome davala izjavu. Ovu izjavu sam odlučila dati Udruženju «Žena-žrtva rata» iz razloga što pratim rad Udruženja i njihovu hrabrost i moja želja je da se pojavim na sudu i ispričam istinu. Spremna sam dati izjavu svakom istražnom organu i ispričati istinu.

NAPOMENA: Zločinac Ljuban Stanišić je silovao djevojčice, djevojke i žene. On je sa grupom srpskih zločinaca porodičnu kuću od rahmetli sestre predsjednice UŽŽR pretvorio u „javnu kući“ gdje su i vlasnicu silovali i ubili. Tijelo joj je exhumirano i ukopano u Višegradu.

Ovo je još jedan od brojinih dokaz da u policiji genocidnog entiteta rade četnici, koljači, ubice, silovatelji, pljačkaši... a vlasti Bosne i Hercegovine i međunarodne zajednice još uvijek šute, da li će i nakon ovih svjedočenja šutjeti, vidjet ćemo!

Izjave iz dokumentacije Udruženja Žena žrtva rata iz Sarajeva!

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Thu Jun 19, 2008 8:39 pm

Bosnjakinja I

" Iz djela "Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine", Knjiga prva, Savez logoraša Bosne i Hercegovine. Centar za istraživanje zločina, 1999., str. 107-111.

Šifra: "BRČKO"
AUTOBUS - BORDEL ZA SILOVANJA BOSNJAKINJA

Dobrovoljno sam se, kao članica Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, prijavila Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, da ovaj iskaz, ovo svjedočenje, dadem u pisanoj formi te da se moj iskaz objavi u ovoj knjizi...
Izražavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedočenje, ovaj iskaz, iznesem i u zvaničnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOČIN I ZLOČIN GENOCIDA, pred sudovima u Bosni i Hercegovini, sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOČIN, a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUĐENJE RATNIM ZLOČINCIMA u DEN HAAGU, zajedno sa osobama iz ovog mog svjedočenja, koje su bile žrtve ratnog zločina i zločina genocida.

Sa svojom porodicom sam živjela u Brčkom. Brčko je, prije agresije Srbije i JNA pod komandom Slobodana Miloševića na Bosnu i Hercegovinu, bilo veoma lijep grad na obali rijeke Save, u kom su živjeli pripadnici svih naroda, koji su sačinjavali Bosnu i Hercegovinu. Najbrojniji su bili Bošnjaci, zatim Hrvati, pa Srbi, kao i građani drugih brojnih nacionalnosti koje su Bosnu činile šarenim i ukrašenim ćilimom.
Pred rat, pred agresiju iz Srbije, u Brčkom je bila velika koncentracija vojske, pripadnika Jugoslovenske narodne armije. Ta vojska
više nije bila narodna, a ni jugoslovenska, buduci da su je sacinjavali samo Srbi i Crnogorci. Vojnici i oficiri Bošnjaci, kao I Hrvati, napuštali su JNA, jer se ona tokom rata izmedu Srbije I Hrvatske do kraja stavila na stranu Srba u Hrvatskoj i Slobodana Miloševica... Po gradu se moglo vidjeti mnogo rezervista iz Srbije I Crne Gore, mnogo vozila, tenkova, koji su se danonocno kretali iz Srbije, od Sremske Mitrovice, preko Bijeljine, Bosanskog Šamca, ka Modrici, Derventi, Doboju i Bosanskoj krajini.
Rat je prestao izmedu Hrvatske i Srbije na samom pocetku 1992. godine, pa je i mnogo srpske vojske.iz tzv. srpskih krajina u
Hrvatskoj bilo pristiglo u Bosnu i Hercegovinu. Pocetkom aprila 1992. godine, u Brckom je vladao pravi haos. Postavljene su bile barikade u gradu i u njegovoj okolici, na cijelom podrucju opcine. Sam centar grada, u kome sam i ja stanovala sa svojima, bio je potpuno pod kontrolom srpske JNA. Dešavala su se masovna hapšenja uglednih i videnih ljudi, a onda je srpska vojska "morala" otvoriti koncentracione logore u gradu i okolici. Najveci logor u Brckom bio je u prostoru Luke Brcko, zatim po školama, hangarima preduzeca i objektima poljoprivrednih preduzeca.

"Izlaz iz Brckog znacio je spas"

Dešavala su se pojedinacna i masovna ubistva, posebno logoraša u logorima Luka i Kafilerija. To je trajalo danima, tokom cijelog
aprila i pocetkom maja. Najveca zvjerstva cinili su rezervisti koji su došli iz Srbije. To su bili zlocinci kojima je komandovao Željko Ražnjatovic, zvani "Arkan", a bilo je mnogo ljudi koje je naoružao i poslao Vojisav Šešelj. U gradu je vladao panican strah, jer su ljude odvodili u logore. Ne znam tacno, ali mislim da je u logorima u Brckom tada bilo zatoceno više hiljada Bošnjaka i Hrvata. Posebno stravicna bila je vijest da je u logorima više stotina žena zvjerski silovano I muceno. Bošnjaci su tražili nacin kako da se izvuku iz džehennema (pakla), kako da dodu u sigurnija mjesta, pa da se onda prebace u inozemstvo i tako spase gole živote, jer im je u Brckom, kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, u koje je došla Miloševiceva JNA, bilo sve opljackano i gotovo sve spaljeno.
Pocetkom maja mjeseca 1992. godine, po gradu se proširila vijest da je ženama i djeci omoguceno da izadu iz Brckog autobusima, koje je organizirala JNA. Vožnja od Brckog do Brezovog Polja, koja je tada za Bošnjake prividno bila sigurnija, koštala je citavo bogatstvo. Srpski vojnici tražili su dolare i marke, i svijet je bio prinuden da im da sve što je imao, samo da se spasi glava.
Moja porodica je imala solidnu uštedevinu u njemackim markama, pa smo preko nekih prijatelja uspjele da uplatimo veoma visoku
cijenu prijevoza od Brckog do Brezovog Polja. Moja majka, nana, mlada sestra i ja, docekale smo da se autobusom prebacimo
do Brezovog Polja... Bile smo presretne što smo sa sobom mogle ponijeti ono najosnovnije, nešto hrane i odjece. U autobusu nas je, pred polazak iz Brckog, bilo dvadeset dvoje. Sve žene i mala djeca. Uz nas su bili do zuba naoružani rezervisti "Arkanovci" i "Šešeljovci". Njihovo ponašanje bilo je veoma cudno. Nisu nas, prije polaska, napadno vrijeđali niti tukli. Samo su nas uporno
gledali i smješkali se. Jako sam se plašila, jer me je nekoliko njih uporno fiksiralo svojim polupijanim ocima. Ništa nisam govorila
svojima,da ih još više ne bih uplašila. Nešto, ipak, nije bilo u redu...

Da se ne zaboravi u nastavcima...

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!


Lejla: komentar modifikovan dana: Mon Jun 23, 2008 12:09 pm; prepravljeno ukupno 3 puta
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Thu Jun 19, 2008 8:40 pm

Bosnjakinja II



Ojkali su divljacki i nasrtali na žene..."

Autobus je krenuo. Što smo se više odmicali od grada, sprski vojnici su bili sve bahatiji i glasniji i, vrlo brzo, po izlasku iz grada, autobus se naglo zaustavio. Odmah su pijani srpski rezervisti nasrnuli na mlade žene i poceli da ih pipaju, štipaju, hvataju za butine,stražnjice, za dojke. Poceli su onda da izvode jednu po jednu ženu I da ih vode u obližnju šumu. Ojkali su divljacki i nasrtali na žene, tako da sam se prestravila kada su došli i po mene. Pružala sam im otpor, otimala se i trgala, ali bez uspjeha, jer su me poceli grubo šamarati, pa onda udarati i šakama. Moja majka je pokušavala, I sama tako slaba i nemocna, da me zaštiti. Medutim, oni su i nju šamarali i udarali pesnicama i počeli i sa nje da skidaju odjeću, dok je nisu skoro potpuno svukli. Majka je plakala i preklinjala ih da je puste, a oni su još jače udarali. Prišla su još trojica i bacili je na pod autobusa. Dok su je držali i vriskali, silovali su je. Onda su joj naredili da se obuče, pa su, nakon što se iznurena, uprljana i krvava digla, nasrnuli i na mene. Majka ih je sa poda preklinjala i molila da me ne diraju, govoreći im da sam djevojka, da sam nevina, ali ništa to nije pomagalo, jer su prema meni bili jako zli. Dvojica su me čuvala, a dvojica su me skinula potpuno golu i povalili me na pod autobusa, kao i moju majku. Tu su se njih četverica izredali na meni, silujući me i tako mi oduzevši moju djevojačku nevinost... Sve je to bilo pred mojom devetogodišnjom sestrom i pred mojom nanom, koja je imala preko sedamdeset godina. Jako sam krvarila i nisam mogla da se pomaknem. Dok sam bespomoćno ležala, oni su me šutali cipelama, vičuči: "Diži se, Turkinjo prIjava, i ljubi nas što si od danas Srpkinja. Tako ćemo izje...i i sve Turkinje i od njih napraviti Srpkinje. Srbija će biti od Stambola do Beča..."
"Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo''
Ležala sam nemoćna, pretučena, silovana, izmučena, ponižena, obeščašćena. Sva sam bila oblivena slinama srpskih zlikovaca i krvlju. Tražila sam zadnje atome snage da savladam fizičku, a posebno duševnu bol, jer su me četnici izvrijeđali, da mi je srce od bola htjelo iskočiti. Cijepala mi se utroba, a sva duša mi je gorjela od bola koji sam tada osjećala. Ni jednog uzdaha nisu čuli od mene. Onda su povikali: "Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo " balinkuro. Sada ćemo te zadovoljiti..." Pa su onda ponovo nasrnuli na mene. Mijenjali su se na meni, a ja sam bila u gotovo besvjesnom stanju. Ne znam koliko se zlikovaca izredalo na meni, jer sam bila potpuno izgubila svijest.
Kad sam se osvijestila, pored mene je u autobusu bila moja majka. Ležale smo jedna uz drugu i nismo mogle pomjeriti ni noge ni ruke. Posmatrali su nas pjevajući četničke pjesme. Zapamtila sam jednu: "Nad Srbijom, nad Srbijom care Lazo leti, Kosovo će, Kosovo će, Srbin da osveti..."

"Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje"
Kad smo se malo oporavile, onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plastičnog kanistera koji su uzeli od šofera autobusa. Poslušale smo naredbu i vratile se na svoja sjedišta do moje nane i sestre. A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: "Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje." Nismo se smjele opirati, u nadi da ćemo tako biti makar malo pošteđene. Učinile smo što su zlikovci Srbi od nas tražili, sa gađenjem koje se ne može opisati. Bili su prljavi, umašćeni, ulojeni. Smrdjeli su na znoj i rakiju. Gušili su nas svojim smrdljivim zadahom, vukli nas na sebe, štipali nas za stražnjice i dojke, grizli nas...
To je trajalo dugo, tako da se moja majka počela gubiti, dok nije posrnula i pala na pod autobusa. Krišom sam gledala svoju devetogodišnju bolesnu sestru i nanu, koje su skamenjene i nijeme gledale prizor zločina nad nama, samo zato što smo Bošnjakinje. Nismo ni riječi uputile jedna drugoj, trećoj, nismo smjele. Za to vrijeme srbočetnici su ojkali i divljački pjevali svoje četničke pjesme.
Nakon što su nas silovali, obeščastili, ponizili, vraćali su jednu po jednu ženu iz šume kraj ceste. Svaka je bila prljava i iznurena od silovanja. Četnici su međusobno pričali i hvalili se svojim zvjerstvima i zločinima nad nedužnim Bošnjakinjama.
Iz te šume nisu se vratile dvije žene. Šta je bilo sa njima, ne znam, ali se plašim da im se dogodilo ono najgore, što se inače od početka agresije dešavalo nama Bošnjacima, da su ih izmučili, silovali, pa potom ubili.
A onda su se umirili, grupisali i nešto su se dogovarali nekoliko minuta, da bi dvojica od njih pošla od jedne do druge žene, prisiljavajući ih da piju alkohol. Žene su se protivile, branile, jer nisu navikle na alkohol. Među Bošnjakinjama je jako, jako malo žena koje piju alkohol... Nisu nam dali ništa da jedemo, a ono što smo bile ponijele sa sobom, otimali su nam i jeli.

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Thu Jun 19, 2008 8:46 pm

Bosnjakinja III



"Hoćemo da vam se sve desi, i seks i bol i poniženje"

Sutradan, nakon mučne noći, nakon patnje kakvu ni jedna Bošnjakinja iz autobusa do tada nije doživjela, autobus je krenuo. Nakon nekoliko kilometara u autobus su ušla još dvojica rezervista srpske JNA. Nakon kraće vožnje, autobus se ponovo zaustavio kraj neke vode i šume. Opet su izveli sve žene, pa i starice, među njima, moju nanu i moju devetogodišnju sestru. Sve su nas odveli u šumu i tu nas ponovo zlostavljali i redom silovali. Nismo smjele da se branimo jer bi u tom slučaju bile pretučene i opet silovane, pa i ubi- jene. Nas nekoliko mlađih žena i djevojaka molile smo da u autobus vrate starice i djecu da nas one ne gledaju. Na to su se četnici divljački smijali, govoreći nam: "Hoćemo da vam se sve desi, i seks i bol i ponižen je. "To su dakle htjeli, kako nama, koje su silovali i na kojima su se redali, tako i našim najbližima, staricama i djeci, koji su morali gledati našu patnju i s nama zajedno pati ti.
Bila sam potpuno slomljena i fizički i duševno. Molila sam Boga da četnici budu što grubiji, da mi nanesu što veću bol, da me, iako sam se u početku borila da preživim, zakolju, udave, ustrijele, samo da me više nema, da nestanem, da košmar u meni zauvijek nestane.
Tek nakon četiri dana, autobus je stigao u Brezovo Polje, koje je od Brčkog udaljeno samo 27 kilometara. Tu smo se oporavljale nekoliko dana, nakon čega su nas srbočetnici predali vojnicima UN-a, koji su nas prebacili u Hrvatsku, gdje smo se zadržale nekoliko dana. Nakon toga smo odvedene daleko, daleko od svoje Bosne, ponijevši u sebi bol i tugu, očaj i beznađe, koji se nikakvim riječima ne mogu opisati i izraziti.
Sada živimo u Švedskoj, zemlji koja nas je primila kao ljude i pomogla da u sebi ponovo prepoznamo ljude... Nekoliko mjeseci, nakon svih onih strahota, moja nana i moja mala sestra nisu progovorile više od nekoliko riječi. Bile su gotovo zanijemile. Nana mi je umrla ovdje u Švedskoj. Sada živim sa majkom i sestrom i brojnim prognanicama iz Bosne, među kojima je jako mnogo onih koji su prošli najsvirepije torture, zatočeničke logore, koje su u Bosni osnovali i vodili srbočetnici pod komandom bivše JNA i Slobodana Miloševića.
Da li ću se ikada moći vratiti u svoju Bosnu, u svoje lijepo Brčko, da li ću opet biti vesela kao što sam nekada bila u mojoj ranoj mladosti, u mome Brčkom? Ne znam. Uzdam se u Boga i u pravdu. Danas je 19.VIII 1998. godine, kada svojevoljno pišem ovu izjavu Savezu logoraša Bosne i Hercegovine... Hoću li se na današnji dan, za godinu dana, konačno vratiti u svoju domovinu? Boga molim da mi pomogne... Mirna sam u nadi...

Iz djela "Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine", Knjiga prva, Savez logoraša Bosne i Hercegovine. Centar za istraživanje zločina, 1999., str. 107-111.


Da se NEE zaboravi!

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Thu Jun 19, 2008 9:02 pm

Mostar: Nevesinjski zločin: Silovana i ostavljena, obitelj ubijena




Jasmina Ploskić, diplomirana pravnica iz Mostara, svakog jutra dolazi na posao u razorenu Šantićevu ulicu. Obrazovana je, mlada i ugodna osoba, na prvi pogled djeluje kao žena koja uživa u životu. Njezina je svakodnevica ipak drugačija, puno nesretnija.


Piše: Robert Bubalo; Večernji list

Naime, već godinama traži sina Amara i kćerkicu Ajlu, koje su nevesinjski četnici ubili 1992. Amar je tada imao četiri i pol godine, Ajla samo devet mjeseci. Ubili su i njezina supruga Hasana, dok je sama Jasmina proživjela progon, silovanje, premlaćivanje.

Njezina nesretna priča počinje 22. lipnja 1992., kad je s cijelom obitelji bila u posjetu svekrvi u nevesinjskome selu Presjeka.



- Ni danas mi nije jasno kako smo bili tako naivni - kaže Jasmina. - Naime, tada su Nevesinje već okupirali četnici, a kad smo mi bili u Presjeki, počeli su granatirati selo. Morali smo bježati, pa se nas oko 350 uputilo prema Veležu i Mostaru. Lutanje je trajalo četiri dana, s malo hrane i vode. Kad je jedna granata pala u našoj blizini, skupina se razdvojila. Nas je ostalo 70-ak, a cijela moja obitelj još je tada bila na okupu. Ubrzo nas je zarobila četnička jedinica - priča Jasmina.

Skupinu su odveli u Dnopolje, te razdvojili žene i djecu od muškaraca.

- Mi smo sjedili s jedne strane ceste, a naši muževi s druge. Gledamo jedni druge i šutimo, trpimo uvrede, ponižavanja, pljuvanja. Posebno su grube bile njihove žene i malodobna djeca. Kad im je stigao komandant Zdravko Kandić, muškarce su odveli vozilima. Muž i ja tada smo se pogledali. Tada sam ga posljednji put vidjela živa. Uputio mi je pogled koji je sve govorio, a meni uvijek krenu suze na oči kad ga se sjetim - veli Jasmina, koja inače dobro kontrolira emocije.

Žene i djecu su pak odveli u Nevesinje, u gradsku kotlovnicu, objekt bez ikakvih uvjeta za život. Tu su proveli četiri dana i četiri noći, a da ih nitko nije posjetio. Djeca su bila na rubu smrti, žedna, gladna. Jedne su noći pijani četnici došli po žrtve. Jasmina je odmah znala da ih vode na silovanje.

- Tada sam posljednji put vidjela djecu. Ipak, nisam mogla ni pomisliti, nisam htjela vjerovati da su ih u stanju ubiti. Nadala sam se da ću ih vidjeti, da ću im se vratiti i samo sam zato željela sve pretrpjeti i preživjeti - kaže Jasmina. Četnici su ih odveli do jednog motela na Boračkom jezeru pokraj Konjica. Tu su bile četiri dana, mučene, silovane. Jasmina kaže da se po grubosti posebno isticao Petar Divjaković, te da on danas mirno živi u Novom Sadu, uostalom kao i ostali zločinci iz te skupine.

Igrom slučaja, na koncu je nju i još dvije djevojke spasio Radoslav Soldo. Odveo ih je u Nevesinje. Sve ostale silovane žene su pobijene. Kasnije je, kaže, saznala da je Novica Gušić bio na čelu nevesinjske vojne piramide, te da je upravo on naredio pokolj svih žena i djece. Načelnik MUP-a u Nevesinju Krsto Savić ipak joj je dao nadu, slagavši da su njezina djeca i suprug živi i razmijenjeni. No već tada je cijela njezina obitelj bila zvjerski pobijena.

- Odnos Haaga prema nevesinjskome zločinu nevjerojatno je pasivan. Pa tamo je ubijeno 360 civila Bošnjaka i Hrvata, silovane su sve žene koje su uhvatili. Ja sam trebala biti svjedok Slobodanu Miloševiću i otvoriti ovaj slučaj, no u međuvremenu je Haag izgubio zanimanje za mene. Zašto? Očito, Haag je samo biznis i politika, a nikako pravda - ogorčena je Jasmina.

Ona ipak ne želi odustati. Cilj joj je prije svega pronaći djecu, njihove ostatke, te pokrenuti slučaj nevesinjskog zločina o kojemu, nažalost, ostatak svijeta šuti.

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Thu Jun 19, 2008 9:08 pm

Azra i Lajla

Knjiga "Madness Visible: A Memoir of war" (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog "Daily telegrapha", kroz koji dan ce biti objavljena u Londonu; ovo je jedna prica koju je ova novinarka napisala o silovanoj zeni iz Foce i njenoj kcerki.



Vozili smo se satima sjeverno od Sarajeva, vrteci se i vracajuci gore dole po blatnjavim putevima pokrivenim snijegom, sve dok nismo stigli do ulaza u kamp sa montaznim kucama smjestenim u planinskom selu. Na ogradi je bila bodljikava zica. Kroz kamp je vodila dugacka cesta i na njoj je bila gomila djece koja su ocito krenula u skolu. Jedno od njih na sebi je imalo ruzicaste pantalone cije su nogavice bile utrpane u cizme koje su dosezale do koljena. Kosa joj je bila skupljena u rep, povezana plavom trakom. Bila je bez sumnje lijepa. Imala je grudvu snijega i pomalo se ukocila kad smo joj prisli. Bila je to Lajla.

SODOMA I GOMORA U FOCI

"Stanite. To je ona!", povikala je Meliha, zena iz Asocijacije bivsih zatocenica logora BiH. Skocila je iz auta u snijeg i posegnula za djetetom. Lajla se stidljivo primakla. "Oh, Lajla", kazala je Meliha grleci dijete. "Lajla, ovo je Dzenana". Iskoristila je bosansku verziju mog imena kako bi me predstavila i dijete me pocelo gledati s paznjom. "Ona je dosla ovdje kako bi vidjela tvoju majku". Lajla izgleda starije od svojih osam godina. Gledam u nju. Kako je moguce da tako lijepo dijete moze biti rodjeno iz tako surovog nasilja? Silovali su njenu majku. Ponovo, i ponovo, i ponovo, toliko mnogo puta da se ona ne moze sjetiti ko bi od tih muskaraca mogao biti Lajlin otac. Nakon nekog vremena, svi izgledaju isto, imaju isti odvratan smrad - izgleda da se nikad ne peru - i piju, sve sto rade jeste da piju sljivovicu. Nakon nekog vremena, Azra je pokusala da ne misli o tome sta joj rade. U nekim nocima, bilo ih je petorica, sestorica ili vise, jedan za drugim. Azru su odveli iz njene kuce u Foci i doveli je u zgradu. U Foci, Srbi su brzo ustanovili mjesta na kojima bi muslimanske zene mogle biti dostupne njihovim vojnicima. Neke su zene odvodjene na mjesta na kojima su se vojnici, koji su bili po petnaest dana na duznosti, "zadovoljavali" prije odlaska na front. Sve dok su bili u Foci, trebali su zene. Muslimanske zene su smatrali zivotinjama. Nije im smetalo da ih bacaju u zgrade, siluju, tuku ili more gladju. Neke su zene odvodjene u salu Partizana. Bilo je to mjesto na koje su doveli Azru. Sjeca se da je u sali bilo djevojaka ne starijih od 11 godina. Pokusavala je da ne gleda i da ostane mirna. No, smjestili su je u sobu punu krvavih madraca i nakon toga su, veoma brzo, stigli muskarci. Unutar sebe je umrla, a kada je shvatila da je trudna, zeljela je da je mrtva, da se ubije. No nadzirali su ih cijelo vrijeme. "Idemo sada napraviti dobrog malog srpskog vojnika", kazivali su joj vicuci na nju tokom silovanja. Nakon nekog vremena, Azra vise nije marila ko je otac djeteta. Bilo je to njeno dijete i na njoj je bilo da ga zastiti. Nadala se i molila za to vise no ista, da njena ljupka kcerka nikada u zivotu ne dozivi majcinu sudbinu. Sacuvala je svoju kcerku. Vecina ostalih zena koje su na isti nacin ostale trudne, na stotine djecaka i curica rodile su muslimanke sirom Bosne nakon silovanja, svoju su djecu odlucile odbaciti. Odlazila sam, tokom rata, da ih vidim. Postojalo je malo sirotiste u Sarajevu, na Bjelavama. Djeca rodjena nakon silovanja drzana su u sobama, odvajana od ostalih djecaka i djevojcica. Bila je to strasna stigma, mjesto na koje su morali doci. Nakon sto bih okoncala svoj posao, isla sam tamo i grlila ih.

SAN O TELEVIZORU

Sada, u rano proljece 2001. godine donijela sam nesto stvari Azri, koja je zivjela od nicega. Imala je samo ono sto bi joj poklonile humanitarne organizacije ili malo novca koji bi dobila od asocijacije ciji je budzet ionako minoran. Naselje u kojem Lajla zivi sa svojom majkom je jednospratna zgrada, hladna, sa zajednickim kupatilom na kraju hodnika. Njihova soba ima mali krevet, nekoliko lutki i zavjesu. U njoj je i maleni sto na kojem je cipka, pokusaj da se mjesto ucini makar malo ljepsim. Nema televizora. "Lajla voli crtane filmove", kaze nam Azra tiho. "No, ja joj to ne mogu priustiti".
Azra kaze da bi radije umrla nego dopustila da joj kcerka sazna da joj je majka silovana, da je ostala trudna samo da bi se rasplinuo njen muslimanski gen. "Ne zelim da Lajla ikad sazna sta se desilo", kaze Azra tresuci se. "Cuvacu tu tajnu". Pali jos jednu cigaretu, kasljuci. Azra ne vidja mnogo ljudi. Zivi tri sata voznje daleko od Sarajeva. Otac joj je ubijen u ratu a sestra i majka su takodje izbjeglice. Nana i daidza ubijeni su ispred kuce u Foci, u noci kada su vojnici dosli po nju. Nista nije, kaze, ostalo iz njene proslosti. Posljednje sjecanje na normalan zivot jeste ono kada je otisla kupiti ocu cigarete u junu 1992. godine. Srpska je vojska usla u grad i polahko je iskliznula iz kuce. Cula je zvuke pucnjave. Kada je ugledala strazara, ljubazno je kazala dobro jutro, i tada je shvatila, na svoj uzas, da je strazar njen komsija. Druge su zene dolazile u njenu kucu kako bi se sakrile. Nekoliko dana kasnije, vojnici, mnogi od njih njene komsije, dosli su po zene. Odveli su ih, strpali u kamion, vristeci vrijedjajuci njihovu religiju. Neke od djevojaka bile su tako mlade. Azra je bila prestravljena, ali one mladje su bile izbezumljene. Kada prica o tome, kaslje jos vise. Lice joj se grci. Ponekada Azra ode u Zenicu da posjeti rodjake. Ali nikada vise nece otici natrag u Focu, koja je danas na granici Republike Srpske i koja je preimenovana u Srbinje. Kada je konacno izasla iz kampa za silovanje, otisla je u Tursku uz pomoc humanitarne organizacije, gdje je Lajla i rodjena.
Njeni silovatelji jos uvijek zive u Foci. Sjede u kafanama, piju kafu, zene se i radjaju djecu. "Mozete li zamisliti?", kaze Azra. Zive danas normalnim zivotima. Mnogi od njih rade u policiji, gradskoj upravi, osnovnoj skoli, mjestu gdje Bosnjaci povratnici salju svoju djecu. Sjede mirno i posmatraju svoje zrtve. "Hag ih nikada nece naci", kazala mi je Azra. No, nekoliko nedjelja prije no sto sam je vidjela, trojica njenih mucitelja – Dragoljub Kunarac, Radomir Kovac i Zoran Vukovic – osudjeni su zbog silovanja, torture i zarobljavanja u Foci. Bilo je to po prvi put da je silovanje definirano kao zlocin protiv covjecnosti i prvi proces na kojem se sud fokusirao na seksualne zlocine. Ti su muskarci dobili 28, 20 i 12 godina zatvorske kazne. Kada sam joj ovo rekla, Azra je zapalila jos jednu cigaretu. Nije ih zeljela iza zatvorskih resetaka. Zeljela ih je mrtve. "Zelim da ih objese na drvetu, toliko su mi boli i patnje nanijeli. Osim toga", dodaje, "ima jos najmanje pedeset muskaraca iz Foce koji su uradili isto i oni jos uvijek lutaju okolo. Kada bih vidjela bilo koga od njih, znate li sta bih uradila? Nasla bih bilo kakvo oruzje i ubila ga!".

MAJKA SVOJOJ MAMI

Postoji jos razloga zbog kojih Azra ne moze natrag kuci, no ona ne zeli da govori o njima. Za muslimane, biti silovan je tako strasna tvar, da vecina zena koje su mjesecima drzane u logorima i u njima konstantno silovane nikada ustvari nisu svojim muzevima ili porodicama, pricale o tome. Vecina od njih je dala nekome svoju djecu. "Vjeruju kako ce zaboraviti nocnu moru ako ne pricaju o tome", kaze mi Meliha tiho u automobilu tokom povratka. "No sve im se vraca, minute kada su ostale trudne i dani u kojima su radjale. Ne mozete pobjeci od sjecanja, kako god da su ona losa."
Sjecam se, kada sam prvi put vidjela bebu rodjenu nakon silovanja, Francuza koji je dosao kako bi usvojio jedno takvo dijete i prokrijumcario ga preko srpskih barikada. To dijete, kao i Lajla, danas ima deset godina. Odrasta u Francuskoj. Nikada vjerovatno nece znati svoje korijene i nikada nece saznati kako je stiglo na ovaj svijet. Brojka koja tacno govori o tome koliko je djece rodjeno nakon silovanja je nejasna.
Azra kaze: "Rat je okoncan, no bol nije". Trese se dok pali sibicu. Trese se kada mirno sjedi na malom krevetu, u maloj sobi u kojoj zivi sa Lajlom. Trese se dok jede picu u restoranu u koji smo je odveli kasnije tog dana. Kada kopa po kutiji sa lijekovima od kojih zivi, njene se ruke tresu tako jako da sam se morala dobro potruditi kako bih procitala naziv lijeka. Ima dana sa kojima se jednostavno tesko suociti. Ima strasne nocne more. Sanja o sobi u kojoj je bila zatocena i gotovo da sve moze cuti. Vriske i krikove drugih zena. Moze namirisati krv. Moze tacno vidjeti svako lice. "Vidim njihove slike". Noci su najgore. Dobija napade panike od nocnih mora i tada se znoji. Lezi tamo razmisljajuci: "Ko ce se brinuti o mojoj kcerci ako ja umrem?". Kao rezultat svega toga, Lajla je ustvari majka. Po noci, cuje majku kako place i onda joj dolazi u krevet kako bi je utjesila. Masira majcin vrat. Donosi joj peskir kako bi joj obrisala znoj. Radi sve ovo i uz sve to ima najbolje ocjene u svom razredu. "Ona je tako dobra djevojcica", kaze Azra, dodajuci da je ono sto je cini najtuznijom to sto joj ne moze kupiti odjecu, ili je smjestiti u pravi, lijepo namjesten stan. Vise od svega, Lajla zeli televizor. To boli Azru. "Voljela bih razmisljati o boljoj buducnosti", kaze Azra. "Ali kakva je buducnost ako ja svojoj kcerci ne mogu kupiti televizor?". Pokupili smo Lajlu iz skole i odveli je na rucak u italijanski restoran, koji izgleda kao da je s druge planete u ovom zabacenom, snijegom okovanom gradu. Azra narucuje nesto, no stalno pusi umjesto da jede. Bolesno je mrsava i njena koza je blijeda od anemicnosti. "To je zbog stomaka", kaze. "Unisten je zbog uzimanja tableta na prazan stomak. Nisam mnogo gladna". Smije se i kaze kako su kafa i cigarete njena medicina. Azra ne radi, takodjer. U posljednjih deset godina, otkako je zatocena u logoru, selila se iz jednog izbjeglickog kampa u drugi. Ovdje je vec trinaest mjeseci. Komsije su uredu, kaze, ali ih ne zeli zvati prijateljima. "Samo smo Lajla i ja", pojasnjava. Lajla jede picu, koja je plasticnog ukusa i prica i prica. O skoli, o lutkama koje voli, o televizoru. Ne lici mnogo na svoju majku, iako je tesko zamisliti kako je njena majka, koja je danas u svojim srednjim tridesetima, izgledala prije no sto je potonula u pakao. "Stvarno zelim televizor", kaze mi, jeduci picu i baratajuci nespretno sa viljuskom i nozem. "Zbog crtanih filmova". Pitam je zbog cega crtani filmovi. Gleda me nijemo. Njene oci imaju boju gorke kafe. A onda se pocinje pomalo smijati. "Zato", kaze Lajla glasom odraslog covjeka, "jer to nije stvaran svijet".

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Haris
stari dzematlija
stari dzematlija



KomentarNaslov komentara: Molila sam ih da me ubiju...   Sun Jun 22, 2008 7:49 pm

Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete.Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. "Zašto djecu", vikala sam, "ostavite djecu.


Šifra: "EMINA"

"NEKA BOG ZLOČINCIMA PRAVEDNO SUDI"


Najteže mi je noću, kada se osamim, zatvorim oči i u mislima se vratim u džehennem, pakao. Danju sam okupirana hiljadama briga i ne stignu me turobna sjećanja, ali noću, kad liježem u krevet i kad misli i sjećanja počinju ispredati kolo bez kraja, kad mi svašta počne padati na pamet, dođe mi da poludim. Čas vidim logor, čas bradatu spodobu Srbina - četnika, čas žicu kojom je logor bio ograđen, pa onda misli bježe u minsko polje u koje su nas četnici bili poslali. Zatim čujem dječiji vrisak iz prostorije u kojoj su četnici silovali i zlostavljali maloljetnice, stare tek 12-13 godina, u kojoj su djevojčice uništavane, pa onda vidim lica starijih žena, Bošnjakinja, nena... Kakva užasna bol, kakve suze. Nema tu lijeka, ništa, ama baš ništa tada ne pomaže.

Onda se trgnem i sjetim da imam svoju porodicu, petero djece i muža, koji je, i nakon što je saznao šta se dogodilo meni i našoj kćerki Emini, ostao uz nas bez i jedne ružne ili optužujuće riječi. Smognem snage i nekako dočekam jutro. I tako svaku noć, svaki dan, živim život u kojem je najmanje radosti. Samo jedan pogled na preozbiljno lice moje kćeri dovoljan je da sve strahote koje smo zajedno prošle ponovo uzburkaju i ubijaju moju napaćenu dušu, da mi slamaju srce...

Za Safeta sam se udala nakon samo četiri dana poznanstva. Kako se to dogodilo, ni danas mi nije jasno. Živjeli smo u velikoj ljubavi, slozi, izrodili djecu-Esmu, Edinu, Eminu, Adila. Aida je došla poslije, kad smo već bili u izbjeglištvu u Sarajevu. Imali smo lijepu kuću sa okućnicom, auto, dobar posao u školi, u Gacku.

Bilo je to 01. maja 1992. godine, kada smo se posljednji put osvrnuli, usmjerili pogled prema svom Gacku, prema našoj kući. Moralo se bježati, spašavati glavu. Srbi, četnici su došli na naša vrata i povikali: "Izlazite!" Uzela sam djecu, izletjela s njima na stražnja vrata i potrčala prema šumi, dok se još moglo bježati. Brat moga muža nije htio bježati. "Ostat ću na svome", rekao je. Ostao je, ali samo dva sata. Ubili su ga mučki.

" Četnici nam nisu dali ni da izbjegnemo"

Četnici su išli za nama, progonili nas. Kilometar po kilometar puta nizao se jedan za drugim. Djeca su se stiskala uz mene, grčila se, stalno nešto zapitkivala. Gdje idemo, gdje nas gone? Šta im reći kad ni sama nisam znala. Svaki pogled koji sam, osvrćući se, bacala prema Gacku budioje bolna sjećanja. Sve je više kuća gorjelo. Morali smo dalje. Ali kamo?

Lutali smo tako 10-15 dana. Ni sama ne znam tačno koliko. Dani i noći nekako su se isprepleli. Nakon toliko prijeđenih kilometara, nošeni strahom i neizvjesnošću, kao da ni svjetlo nismo primjećivali. Bojali smo se. Našem zbijegu četnici su se sve više približavali. Kad smo došli blizu Uloga, pomislili smo da smo konačno stigli na sigurno. Šuma koja se pružala ispred mjesta činila nam se sigurnim utočištem. Kako smo se samo prevarili.

Četnici su nam se bili primakli tako blizu da nas je vrlo brzo izdao dječiji plač. A kako djetetu zabraniti da plače? Bez hrane, po hladnoći, iscrpljena, djeca su često plakala. Više ih ni tješiti nismo znali. Dani u zbijegu činili su nam se poput godina, poput vječnosti. Četnici su zapucali na nas. Na brzinu je pala odluka:muškarci će nastaviti pokušavajući se probiti prema Jablanici, a žene i djeca ostat će gdje jesu. Samo je jedan muškarac odlučio ostati sa ženama. Njega su četnici, poslije u Kalinoviku, tako krvnički pretukli da je od zadobijenih ozljeda ubrzo preminuo.

U zoru je srpska policija opkolila zbijeg. Potrpali su nas kao stoku u kamione i odveli u školu u Ulog.
"Neka se djeca oporave, pa ćete u Jablanicu ili Mostar", rekli su nam četnici.
Nakon dva dana sumnji i neizvjesnosti, stigla je naredba da nas odvezu u logor "Kalinovik". Prvih nekoliko dana u kalinovačkom logoru bilo je podnošljivo. Medutim, s dolaskom Pera Eleza i njegove bratije, u logor se uselio teror, glad suze, strah...

Od hrane nam gotovo ništa nisu davali. Danima smo gladovali, skapavali od gladi. Jednu krišku kruha dijelila sam na četiri dijela za svoje četvero djece. Kako opisati strah koji nam se debelo uvukao pod kožu!? Mislili smo da je to smak svijeta, da gore ne može biti. Opet smo se prevarili. Najgore je međutim, tek dolazilo...

Djeca i ja stalno smo mislili na njihovog oca i moga muža, Safeta. Često su ga spominjala, pitala gdje im je otac, zašto nije sa nama. Govorila sam im da je negdje na položaju,da će brzo doći za nama i da će nas sigurno naći. Govorila sam to djeci, ne vjerujući ni sama u svoje riječi.

"Tjerali su nas da izgovaramo njihove pravoslavne molitve"

U konc. logoru, okruženom bodljikavom žicom, bilo je sve gore. Gotovo se prestalo i razgovarati. Bojali smo se da nas ko ne čuje. Strepjeli smo, patili i gladovali. Kruh smo počeli sanjati. Onda su počela ispitivanja. "Gdje ti je muž?" ,"Kako se Bogu moliš?"
Tjerali su nas da izgovaramo njihove pravoslavne molitve, da ponavljamo za njima svaku izgovorenu riječ. Bill su uporni. Ako se neko nije znao krstiti po njihovom, tukli su ga. Ni starice nisu štedjeli. Kao da su se sa posebnim žarom okomljavali na te jadne bošnjačke starice, koje su znale samo svoje islamske molitve. Bilo je užasno. I tako danima, noćima...

Prepoznala sam medu četnicima i neke svoje susjede. Među njima i Zorana Sušica... "Odkud ti, Suada, ovdje", pitao me je. "Kako ti je? Kako se prema tebi ponašaju", nastavljao je zapitkivati, tobože zainteresiran za našu sudbinu, ali ni prstom nije mrdnuo da nam pomogne.
Najteže je bilo kada je dežurao stražar, Dragan Lalović. Sa sobom je na dežurstvo dovodio srbočetnicku bradatu bratiju. Oko 800 žena i djece pokoravalo se njihovom teroru, koji je svaku noć bivao sve nepodnošljiviji. Nakon ispitivanja, vrijeđanja, fizičkih napada i psihičkog terora, došlo je ono najgore, od čega smo svi u logoru strepjeli. Znali smo šta su odlučili kada su počeli birati žene i odvoditi ih u nepoznato. "Ti, ti, ti...", birali su sebi žene bradati četnici.

"Djecu ćemo ti kurvo, "Turkinjo", poklati..."

Neke su žene odvodili u javne kuće. Obukli bi ih u finu odjeću i one su se morale pokoravati svim njihovim perverznim zahtjevima. One, koje su zatrudnjele nisu smjele pobaciti. "Rodit ćes malog Srbina", govorili su im. U Miljevini je bilo najgore.
Nakon nekoliko noći žene su počeli odvoditi u jednu od susjednih prostorija, a potom i u sam zahod. Silovali su ih na najbrutalniji način. Jedne noći i ja sam došla na red. Odveli su me silom u zahod i nasrnuli na mene. Otimala sam se, ali bezuspješno, jer su mi bili zaprijetili: "Djecu ćemo ti kurvo, "Turkinjo" poklati..." I tada je bila prestala moja borba, moj otpor...
Na vrh Go down
Haris
stari dzematlija
stari dzematlija



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Sun Jun 22, 2008 7:49 pm


Kako ispričati ono što žena doživljava dok je Srbi, četnici siluju, dok se divljački iživljavaju na njezinom tijelu? Nema riječi kojima se može opisati sva ona bol, svo ono poniženje i strah koji osjećaš od tih ljudi, ako su uopće ljudi. Jedan, drugi, treći... Redali su se tako zadovoljavajući svoju pagansko- divljačku pohotu. Rakija im je zaudarala iz usta, smrdjeli su od prljavštine... Vrijeđali bi, udarali gdje god stignu. Kao da nije bilo kraja tom iživljavanju. Kao da su htjeli ubiti i ono malo ponosa što je ostalo u nama ženama, Bošnjakinjama. Nikada neću zaboraviti onaj prljavi pod, ono poniženje koje sam obnažena pod divljakom Srbinom doživjela u konc. logoru "Kalinovik".

Kad bi se seksualno zadovoljili, onako izmučene, uveli bi nas u glavnu logorsku prostoriju. Niko nije imao snage da nas pogleda, a ni mi nismo nikome pognute glave mogle pogedati u oči. Pogleda spuštenog prolazile smo do svog zatočenickog mjesta... I tako noćima, noćima. To silovanje ostavilo je najcrnji pečat na mojoj ranjenoj duši.
I djeca su znala šta mi se događa, ali nisu me ništa pitala. Šutjela su i patila, trostruko brže odrastala, starjela... I dalje su bila gladna.

Srbi, četnici, vrlo brzo nisu više gledali ni na godine. I starice su počeli silovati. Onako jadne, izborane, drhtave, Bošnjakinje, stare 60, 70 godina, morale su se dići kada bi četnici prstom pokazali na njih. Srca su nam se lomila od bola koji smo proživljavali gledajui ih. Kako čovjek može povjerovati da jedan mladić siluje staricu koja mu može biti nena? Što su im one skrivile, što smo im mi krive da se s onoliko mržnje okomljavaju na nas, nedužne žrtve ove krvave agresije Srbije, Crne Gore, Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića na Bosnu i Hercegovinu.

Odgovorila sam ubrzo sama sebi. To su nam sve divljački činili da nam ubiju naš bošnjački genetski kod, da nas svojim nakaznim zlom ponize, da nas psihički i fizički dokrajče kao ljude, siluju, zakolju ili da nas, kao Bošnjake, otjeraju sa naše bosanske zemlje, da nam zatru trag postojanja, da nam kuće i ognjišta spale, naše džamije, naše mezaristane - groblja.

Bojali smo se sve više. Stalno maltretiranje, silovanja i glad sve smo teže podnosili. Starce su neprestano silili da uče njihovu molitvu, psovali ih, udarali nogama, vrijeđali, lomili.

"Jedne noći odveli su i moju jedanaestogodišnju Eminu..."

Najgore je bilo kada je došao red da seksualno zlostavljaju, siluju naše djevojcice... Stalno smo do tada bili u strahu da njih ne počnu dirati, krili smo ih kad bi stražari i njihovi gosti ulazili u logor. A one su se grčevito stiskale uz nas, svoje majke. Nisu ništa govorile. Vidjele su već da plač, otimanje i otpor četnicima ne koristi. Kad Srbi nešto naume, a namjere se na slabije i na nenaoružane, ili ćeš se pokoriti ili završiti na kakvoj ledini,u rijeci, u masovnoj grobnici.

Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete.Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. "Zašto djecu", vikala sam, "ostavite djecu. Ako morate silovati, silujte nas, ostavite djecu", preklinjala sam ih...

Nista nije pomagalo. Gledala sam kako odvode moju Eminu, moju veliku ranu. Zamislite, pitajte se kako je majci koja zna da joj odvode dijete da bi ga unakazili, silovali? To može znati samo ona majka koja je doživjela moju sudbinu. Bol, bol i samo neizreciva, neopisiva bol, jedini je osjećaj koga se sjećam. Vrijeme do njezinog povratka sa četničkog seksualnog orgijanja trajalo je poput godine. Iz susjedne prostorije čula sam njen vrisak dok su je Srbi silovali. Kod nas u logoru, za to vrijeme muk. Glave spuštene među koljena, ruke na ušima da ne čujemo vrisku moje djevojčice, koja do tada nije ni sanjala da joj se tako nešto može dogoditi. Neke od djevojčica su bile tako mlade da nisu bile ni svjesne što im se to zapravo radi.

Uzela sam malog Adila i grčevito ga stiskala uz grudi. Suza je sustizala suzu. Bol je postajala neizdrživa. Mislila sam da to neću moći preživjeti.
I bratovu kćer su četnici bili silovali, i jos neke meni poznate djevojčice u dobi od 13-15 godina.
Nakon nekoliko sati iživljavanja nad djecom, dali bi im da obuku svoje haljinice i vraćali ih nama u glavni logor, da vrištimo u sebi nečujnim vriskom, kakvim samo ranjene i zatečene majke znaju vrištati.

Poslije prve, od mnogih takvih noći, moja Emina nije ni riječi progovorila. Uzela je svog plišanog psića i čvrsto ga stiskala uz grudi i tako satima stajala bez riječi, zureći u prazno, nikoga ne gledajući. Čim bi ugledala muškarca kako ulazi u logor, uzimala je svog psića i stiskala ga uz sebe. Samo je njemu nijemo otkrivala svoje tajne, svoje strahove i svoje boli. Za sve nas druge riječi nije bilo. "Samo me ti, psiću, smiješ dirati. Nikada više muškarac", čula sam je jednom kako mu govori.

Šutnjom se branila od Srba, četnika, paganskih divljaka koji su joj nanijeli zlo, koji su je, ni krivu ni dužnu, obilježili u njoj samoj. I danas se moja Emina od sebe same, od stida, brani šutnjom. Kad je što pitam, samo mi kratko odgovori i ponovo uđe u svoje zatočenje, u svoju iznakaženu nevinost, u svoju čahuru. Ne druži se gotovo ni sa kim. Osamila se potpuno. O onome što joj se dogodilo jednostavno ne želi razgovarati. Bilo je to 08.08.1992. godine, kad se logorom pronio glas da nas manji broj ide u razmjenu. Potrpali su samo nas 35 žena i djece u kamione i krenuli put Trnova. Od razmjene, međutim, ni traga ni glasa. Dovezli su nas do minskog polja. Tada smo shvatili šta su naumili. Htjeli su nasim tijelima očistiti minsko polje. Jednostavno su nas stjerali sa kamiona i natjerali da idemo kroz minsko polje, da ga sobom čistimo. Nismo htjeli u smrt i polijegali smo na zemlju.

S druge strane minskog polja ugledali su nas vojnici Armije BiH. Zapucali su u zrak u našem pravcu i povikali četnicima da nas neko od četnika provede sigurno kroz minsko polje, na što su četnici odgovorili pucnjima. Jedna od nas skinula je majicu i podigla je visoko na štapu. "Ne pucajte, razmjena je", viknula je... Tu smo čekali više od jednog sata dok nije postignut dogovor da nas jedan četnik, ipak, provede kroz minsko polje, a s naše strane vrati među četnike njihovih trideset boraca koje je ranije zarobila Armija BiH.
Napokon na toliko željenoj slobodi, o kojoj smo protekla dva i po mjeseca samo mogli sanjati...

"U zagrljaju muža i oca"

U to vrijeme, moj muž Safet bio je kao borac Armije BiH na položajima oko Trnova, u našoj blizini. Odlazio je do tada na svaku razmjenu i uvijek pitao za nas...
Konačno nasje pronasao. Sve logorašice sa djecom potrpao je na kamion i odvezao u Jablanicu. Smjestili smo se sa vojskom u zgradi tamnošnjeg ratnog muzeja.
Nakon jedne borbe sa četnicima, moj Safet je sreo i upoznao našeg "anđela zaštitnika", kako smo tada nazvali novinara, Wornera Spatmana, i njegove saradnike iz humanitarne organizacije "Rung-Tigers".
"Izvedite moju djecu. Pomozite djeci", zamolio je Wornera moj Safet. I pomogao nam je. Osigurao nam je potrebne "papire", novac za put i mi smo iz Jablanice krenuli za Njemačku.
Nakon nepunih mjesec dana boravka u Njemačkoj, moj Safet više nije mogao izdržati. Nije ga moglo zaustaviti ni to što je bio ranjen u ruku i liječio se. Jednog dana mi je rekao: "Ja moram natrag svojima. Vi ostanite ovdje, a kad se rat završi, eto mene po vas." Ja sam bila odlučna: "Ako ideš ti, idemo i mi sa tobom!" I tako se vratismo u Bosnu, u Sarajevo.

Ima li kraja ovom bježanju, pitala sam se po sto puta. Djeca su mi bila kao izgubljena. Trogodišnji Adil stalno je bježao od kuce. Kao da je u bježanju vidio spas. Od rođenja je naučio samo bježati. Živjeli smo kod rođaka u Sarajevu. Jeli smo ono što bismo dobili od humanitarne pomoći. Bili smo željni svega. O mesu, čokoladi i voću mogli smo samo sanjati. Mala Edina je često sanjala čokoladu i uvijek prepričavala san.
Moja svekrva nam je pomagala koliko je mogla. Imala je nesto ušteđevine i to nas je spasžšavalo.Trebaloje prehraniti četvero djece... Nisam se nimalo radovala kada sam saznala da sam ponovo trudna. I onako smo teško zivjeli i sve smo teže dolazili do hrane, ogrjeva i vode u Sarajevu.
Prije devet mjeseci rodila se moja mala Aida. Niko joj se tada nije radovao. Ostala je djeca nisu htjela ni pogledati. To malo nedužno stvorenje tada niko nije volio, kao da je svima bila na teretu. Svijet koji je tek ugledala dočekaoju je neprijateljski.

http://www.islambosna.ba/forum/index.php?topic=8287.0

Više o Genocidu u BiH: http://www.islambosna.ba/forum/index.php?board=40.0
Na vrh Go down
Dina
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Sun Jun 22, 2008 8:59 pm

U Sarajevu nismo ni vidjeli, a kamoli jeli meso"

Svakodnevna granatiranja Sarajeva sve smo teže podnosili. Pitali smo se ima li kraja ovom gnusnom ratu, nepravdi i neimaštini? Kad će nasa djeca početi zivjeti, kad ćemo se negdje skrasiti, kad ćemo se konačno pošteno najesti? Niti jednom u godinu i po dana, koliko smo proveli u Sarajevu, nismo ni vidjeli meso, a kamoli da smo ga imali za jesti.
Sa svakom ispaljenom granatom nestajao je po jedan ljudski život. Pred zgradu u kojoj smo bili smješteni kao prognanici, pale su istodobno tri granate. Odnijele su četiri mala stvorenja, četiri nedužna djeteta. I moja su djeca bila u blizini.
U predahu izmedu granatiranja djeca izacđu van. Ko ih stalno može drzati u zatvorenom. Ostavila sam Aidu i istrčala vidjeti šta se događa. Moja su djeca, na sreću, ostala neozlijeđena. Plakale su druge majke, moje poznanice. Izgubile su svoju nedužnu djecu koju je pogodila granata četnika, Srba, koji su izvršavali zla Slobodana Miloševića.

Pokupila sam djecu i otišla svekrvi na Alipašino Polje. Pred kućom u kojoj sam stanovala na Marindvoru i danas stoje svijeće i plakat sa velikim WHY. Nikad neću moći zaboraviti sliku koju sam vidjela nakon onog stravičnog granatiranja naše kucće. Posvuda razbacani dijelovi tijela malehne djece. Poslije su novinarske ekipe i mnoga strana izaslanstva dolazili upravo na to mjesto, mjesto stravičnog pokolja četvero nedužne djece. Kome su ona skrivila da se ugasi njihov tek započeti život. Na ovo pitanje odgovor moraju dati Slobodan Milosević, Radovan Karadžic i njihovi poslušnici.

Svaki dan saznali bismo da su poginuli nama poznati ljudi. Ginulo se svugdje. Najviše na ulicama, u redu za vodu, za kruh, na tržnicama, dok se pretrčavala ulica, dok se pozdravljalo sa poznanikom. Da li je svijet znao ili htio znati što smo mi preživljavali? Vidi li iko danas tugu u našim bošnjačkim očima, ugasli sjaj u očima naše djece? Vidi li iko da se moja Emina više ne smije, da se ničemu ne raduje? Dani ovdje nisu trajali 24 sata. Ovdje je na snazi bilo neko drugačije vrijeme, nemjerljivo, govorim i sada često, moleći se Bogu da dozvoli da se sve ovo smije zapisati, da se ne zaboravi, da se čovjeku ne dogodi negdje drugdje ...

Moj muž Safet nikada, baš nikada ništa mi nije prigovorio zbog onog što sam doživjela kad su me četnici silovali i zlostavljali. Rekla sam mu šta su mi četnici radili, šta se dogodilo našoj Emini. Da mu sve nisam rekla ja, sigurno bi to saznao od nekog drugog. Stalno je uz nas, tješi nas, govori nam da je tako morale biti, da je najvažnije da smo ostale žive kada smo pale u ropstvo Srbima paganima.

Nakon trogodišnje službe u Armiji BiH, mog su Safeta, što zbog bolesti, sto zbog rođenja pete kćeri Aide, pustili kući. Zaposlio se bio u Egipatskoj pomoći kao vozač. Lakše se tada disalo, ali ni to nije dugo potrajalo pošto se ta organizacija kasnije ugasila.
Bill smo prinuđeni da trazimo rješenje za egzistenciju. Srbi ne dozvoljavaju povratak u Gacko i prijavili smo se za odlazak u Ameriku. Ide li mi se tamo? Ne ide, ali šta da radim. Kuda da idem? U Gacko za sada povratka nema. Tamo nam je ostalo sve što smo imali. Možda je za nas Amerika najbolje rješenje. Mozda se Emina tamo oslobodi straha i psihoze, možda započne novi život. Sada vegetira. Pokušala sam je odvesti socijalnoj radnici, ljekarima, ali sve je uzalud, ona o svojoj tragediji ne želi ni sa kim razgovarati, nikome se povjeriti. Ni s kim ne želi podijeliti svoju bol. Nosi je duboko u sebi i toga me je najviše strah.

Safet je posebno brižan prema Emini. Ona jedino s njim ponekad ode u šetnju. Druge ljude izbjegava. Po dolasku u Sarajevo poslala sam je bila u školu. Njen razrednik mi jejednom rekao kako Emina bježi od druge djece, kako se ni sa kim ne druži i kako je škola ne zanima. Ispričala sam mu šta joj se dogodilo i tada mu je sve bilo jasno. Od tada moja Emina više ne ide u školu. Hoće li, ako odemo u Ameriku, vidjećemo...

"Nikada ja ničija neću biti! Za mene muškarci ne postoje!"

Dok smo bili u Njemačkoj, odvela sam je bila ljekaru specijalisti, koji nam je savjetovao da Emina promijeni sredinu, jer ne smije ostati tamo gdje joj se to dogodilo. Sada znam da smo pogriješili sto nismo ostali u Njemačkoj. Jednom je jedan pristali mladić, također izbjeglica, kad je vidio Eminu, koja je stasala u pravu ljepoticu, rekao: "Ti ćeš, Emina, biti moja ili ničija." Trebalo je vidjeti kako je reagirala. "Nikada ja ničija neću biti. Za mene muškarci više ne postoje, jeste li čuli!", vriskalaje histerično moja Emina.

Niko joj više ništa slicno ne pokušava reći niti s njom razgovarati. Njezin mi pogled ledi krv u žilama. Nikada na njenom licu nema osmijeha. Na pitanja odgovara kratko, najkraće što može, a onda se zatvara u svoju ljušturu, u svoj svijet u kome ni za koga nema mjesta. Hiljadu je razloga za njezin tužni pogled. Djevojčice njezine dobi stalno su nasmijane, vesele, stalno se kikoću, traže sebi društvo, odlaze u školu. Vesele se. Moja Emina se ne smije. Više se i ne sjećam kako izgleda njezin osmijeh, kako je izgledao sjaj u njezinim očima.

Koliko puta samo proklinjem one koji su krivi za ugasli sjaj u očima moje male Emine, koji su krivi što se ona više ne smije, što se ne raduje životu koji je pred njom. Hoće li smoći snage i pomiriti se sa svojom sudbinom? Hoće li moći zaboraviti bol koju su srpski zlotvori nanijeli njezinom dječijem tijelu i njenoj dječijoj duši? Hiljadu zašto, a odgovora niotkud. Imali išta teže od činjenice da ne možes pomoći svom rođenom djetetu?

U svoj toj tuzi koja me je obuzimala od samog pogleda na Eminu ne nalazim vremena da razmišljam o vlastitoj boli. Samo noć, prokleta crna noć, nikako da izbriše bolna sjećanja. Iz noći u noć iznova se vraćaju, oživljavaju i kao da iznova proživljavam sve one strahote, svu onu bol, tugu. Ima li kraja mojim noćnim morama?
Tek su mi trideset i četiri godine, a osjećam da mi je dvadesetak više. Posijedila sam. Pitaju me zašto stalno imam duboke podočnjake. Šutim. Šta da im kažem? Gdje je početak, gdje kraj mojim morama. Ima li smisla pričati, pisati? Možda ipak ima. Zbog djece koja dolaze poslije naše. Neka se zna šta su nasa djeca od Srba doživjela, kakve su Srbe zlotvore upamtila, u šta je pretvoreno njihovo djetinjstvo. Zbog toga vrijedi ispričati svoje stradanje, svoja bolna sjećanja.

"Neka Bog zločincima pravedno sudi..."

Teško je danas gledati lijepo Sarajevo koje se polahko obnavlja i sjećati se srpskog konc. logora u Kalinoviku. Kako uživati život i ljepotu Bosne koja me okružuje kad sam jednim većim dijelom svoga bića negdje daleko, gdje je zauvijek ostao dio mene, tamo gdje je ranjena i moja duša i moje tijelo, tamo gdje je moja Emina doživjela najstravičnije iskustvo, gdje joj je oduzeta nevina mladost, osakaćena duša. Kad jednog dana započnemo novi život u dalekoj Americi, možda se i mojoj Emini zaliječe rane.
Mozda potisne sva ružna sjećanja na Srbe -četnike, zlikovce iz Kalinovika. Možda, možda, možda... Živim za to možda i nikada se neću prestati nadati da ću na licu svoje Emine ugledati toliko željeni osmijeh. Gledam je kako drži sestricu Aidu, kako je brižno cuva, tepa joj, ali osmijeha nema, ni veselog pogleda, ni djevojačkih iskrica u očima.
Jednog dana, sigurna sam, Emina će se promijeniti, ali znam da nikada neće potpuno sve zaboraviti, potisnuti u sebi sva sjećanja na najcrnje trenutke svog mladog života.
Neka ovaj zapis, neka ovo svjedočenje pomogne i meni i drugima, a najprije istini i neka Bog bude jedini sudac ljudima i za dobra i za loša djela. Neka Bog i zločincima pravedno sudi...


Iz knjige : Molila sam da me ubiju

_________________
''Nemoj da places na mom pragu,da mi vrata ne povuku vlagu!''

Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Mon Jun 23, 2008 12:10 pm

DESET GODINA BOLA

Nakon sto je tokom vise od godinu dana bila seksualno zlostavljana od strane pripadnika vojnih jedinica bosanskih Srba nadomak Sarajeva, jedna od zrtava, kada je konacno pustena na slobodu, pomislila je kako je njenim patnjama dosao kraj. Medjutim, prevarila se. Nasilje moze prestane, ali trauma ostaje.

Ta Bosnjakinja muslimanka iz Bosne – koja zeli ostati anonimna – govori u ime mnogih, kada proteklih deset godina opisuje kao zivot u paklu.

Njene su muke pocele nakon sto su je 1992., u sarajevskom predgradju Grbavica, srpske snage zarobile i zatvorile u jedan stan.

Od tog trenutka nju su nebrojeno puta silovali srpski vojnici, sve do ljeta 1993. kada je konacno oslobodjena zahvaljujuci razmjeni zarobljenika.

“Bila sam pod neprekidnom prijetnjom smrcu. Uperili bi mi pistolje i mitraljeze u celo, a onda bi se u posljednji tren predomislili i rekli: ´Necu te ubiti, iskoristit cu te´”, izjavila je ona.

Tu zenu, koja danas ima vise od 50 godina – kao i ostale zene i djevojke, muslimanke iz Bosne – seksualno su zlostavljali vojnici za vrijeme odsustva s fronta. Nasilje se nije zavrsavalo na silovanju, nego su i batine bile uobicajene.

Proticanjem vremena, uvjeti su postajali sve gori. Ona je rasporedjena u takozvani radni vod: bila je prisiljavana kopati rupe golim rukama i zakopavati smece.

Nakon razmjene i oslobadjanja, uslijedilo je mucno razdoblje prilagodjavanja na zivot u Sarajevu pod opsadom.

Njen muz je umro neposredno pred rat, a kada se ponovo srela sa svoje dvoje djece, ona je u prvi mah nisu ni prepoznala, jer je djelovala mnogo starije i mrsavije.

Ali, bio je to tek pocetak. Uslijed svakodnevnog premlacivanja zadobila je dva ostecenja kicme, koja su bila veoma bolna. Naknadno joj je utvrdjeno i postojanje malignog tkiva na dojci, koje je zatim moralo biti uklonjeno. U skorije vrijeme, pojavili su joj se cista na bubregu i poremecaj krvne slike.

“Uvijek sam bila zdrava zena i divno sam zivjela”, izjavila je ona za IWPR. “Ali, rat i mucenje sve su promijenili. Sada patim od visokog krvnog tlaka, nocnih mora, nesanice, stalnih glavobolja i bolova u svim dijelovima tijela.”

Svi ovi problemi dodatno su bili otezani strahom i stidom zbog kojih pretrpljene muke nije povjeravala nikome. Time je stres postao jos jaci, a bol samo potisnut. “Bog zabranjuje mojoj djeci da za to saznaju. O onome sto sam prezivjela nisam pricala nikome, osim psihijatru”, kaze ona.

“Ubilo bi me da moja djeca sve to otkriju. Ovako, patim samo ja. Kad bi saznali, to bi i kod njih izazvalo bol.”

Covjek bi pomislio da ljudi koji su je silovali nemaju nikakvu predodzbu o zacaranom krugu stida i agonije koji su pokrenuli. No, oni su svega toga bili unaprijed svjesni i upravo zato su je i mucili. “Govorili bi nam, ´Prezivjet cete, ali bit cete zauvijek mrtve´”, izjavila je ona za IWPR.

“Bilo je to najgore mucenje. Molila sam ih da me ubiju, ali nikad nisu pristali na to. Nazivali su me kurvom i govorili da cu se uvijek sjecati njih i onoga sto su ucinili.”

Ali upravo joj to sjecanje danas pruza onih nekoliko mrvica nade. Ona je u prilici imenovati pojedince – pa cak i visoke oficire srpske vojske – koji su je zlostavljali i koji nisu ni slutili da ce naknadno ustanovljeni sistem procesuiranja ratnih zlocina ljude poput njih izvoditi pred lice pravde.

Ali ni pravda, kada i ukoliko dodje, nece ublaziti bol, niti okoncati nocne more – kaze ona i napominje: “Opsjednuta sam jezivim prizorima silovanja.”

Njen poratni oporavak dodatno je otezan cinjenicom da mnogi od napadaca jos uvijek borave u istoj oblasti. Nakon sto se licem u lice susrela s nekima od silovatelja, bila je primorana napusti svoj prvi mirnodopski posao sluzbenice.

Kasne devedesete su za nju bile razdoblje relativne stabilnosti. Uglavnom je bila zaokupljena svojim novim poslom, sve dok joj, zbog reorganizacije poduzeca u kojem je radila, nije bio urucen otkaz.

Trenutno nezaposlena, ona pati od manjka samopostovanja. Njeni su dani ispunjeni introspekcijom, koja za posljedicu ima depresiju.

Nakon teske ozljede uslijedila je i uvreda, buduci da ova zena – kako kaze – nije dobila nikakvu odstetu od bosanske vlade, i pored cinjenice da je ta vlada potpisala Konvenciju UN-a kojom se zabranjuju tortura i ostali okrutni, nehumani i ponizavajuci nacini kaznjavanja.

Ta konvencija, koja je na snagu stupila 1989., od svih 129 potpisnica zahtijeva usvajanje pravnih propisa putem kojih se zrtvama osigurava novcana nadoknada za potrebe oporavka, kao i djelomicno pokrivanje zivotnih troskova.

Usprkos vlastitoj traumi, ova zena je jos uvijek u stanju razmisljati i o patnjama drugih. “Stalno mislim na one djevojke koje su takodje bile silovane – jer ako sam ja, kao zrela zena, tako unistena onim sto se dogodilo, zamislite kako je tek njima.”

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Mon Jun 23, 2008 12:12 pm

Iskaz je zabilježen i dokumentovan u „Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH“, te izdat u publikaciji „Molila sam ih da me ubiju – Zločin nad ženom BiH“, u Sarajevu 1999.

Šifra: "LJETOVANJE"


Srbi su svakodnevno ubijali logoraše u logoru Omarska i odvozili ih nekuda. Činili su to raznim vozilima, a najčešće sa jednim kamionetom "tamićem".
Leševe su morali utovarati sami logoraši. Četnici bi onda, svaki puta, njih 3-4 vozili zajedno sa leševima, da bi oni leševe i istovarali u masovne grobnice. Kada su odveženi, živi logoraši, sa pobijenim, nikada se više nisu vraćali.
To se utvrdilo otkrivanjem masovnih grobnica i eksumacijom leševa iz njih. Forenzičari su utvrdili da su u jame četnici bacali žive logoraše sa umrlim.

Svaki dan je bio isti. Počinjao je sa prebrojavanjem mrtvih. Ljudi su masovno umirali. uvjek ću to pamtiti i neću nikada zaboraviti. Pričaću to svom unuku, koji danas ima samo tri godine. Neka i on zna šta se dsilo.
Ono što je mene hrabrilo i održavalo sve vrijeme, bilo je što sam znala da su moja djeca bila slobodna i daleko od ovih bizanta-fašista i što sam se nadala da im ništa ne mogu uraditi od onoga što čine meni.

Poslije ručka 23.07.1992.g. bila je nekakva mučna tišina. Bilo je jako mirno. Taj dan su odveli jedanaest naših ljudi, intelektualaca i nikada se više nisu vratili... Kad su ih poveli, išli su jedan po jedan. Bili su tako tihi, nisu molili ni plakali, išli su kao da idu na posao, na objed, a ne u smrt. Tada sam bila jako ponosna na njih.

Uvečer bismo slušali krike i jauke drugih logoraša i logorašica koje su, jednu po jednu, vodili na mučenje, potom na silovanje. Do nas su dopirali vrisci žena i srbočetničko urlanje. Kad su ih odvodi, žene su morale ići sa njima. Vraćele su se polumrtve. Puzale su, a neke su Srbi i donosili i bacali ih onesviještene među nas. Jedna drugu smo uvijek bodrile i zajedno nam je bilo lakše...

Oko 10sati, 20.7.1992. godine, došli su stražari i odveli dvije žene iz prostorije. Rekli su im da idu u razmjenu. Nas nekoliko je odmah otišlo u WC da vidimo ko još ide. Pred zgradom je bio minibus i na njemu je pisalo: Privatna auto škola „Šešelj“. Tu su bili Željko Meakić, Mirko Babić i još neki četnici. Ti ljudi što su bili u autobusu imali su i kokarde na kapama. Čuli smo da ih vode u razmjenu prema Bihaću i za njihovu sudbinu nismo uspjeli saznati ni do danas.

Ponekad bi se stražari smilovali nad nama pa bi nas puštali iz restorana da izađemo sebi nabrati trave za čaj ili da vadimo korjenje da jedemo. Šest dana prije našeg odlaska, 2.1.1993. godine, Sadija Avdić i ja smo otišle na kat sa Vinkom i Božanom da sve generalno očistimo. Kada smo očistili prostoriju komandira Željka Meakića, Mladena Radića i Drage Prcaća, bila sam našla spiskove logoraša zatočenika. Pokazala sam spiskove Sadiji da vidi šta tu piše, a ona mi je rekla da to ostavim jer može da naiđe Željko i da nas obje ubije zato što to diramo. Četnikuše Vinka i Božana su išle hodnikom i pregledale jednu po jednu prostoriju, da vidimo jesmo li dobro očistile i govorile nam: „Ko bi rekao da ćete vi muslimanke biti čistačice „Omarske“, a da ćemo mi biti vaše šefice.“

Krajem sedmog mjeseca 1992. godine, noći su bile užasne. Logoraši su bili izloženi neopisivoj torturi. Bivalo je sve gore i gore. Bili smo iscrpljeni od gladi i tuče. U logor su dovodili i djecu i starce. Danima smo gledali djecu kako od gladi padaju u nesvjest. U logoru je bilo nekoliko stotina maloljetnika.

Poslije par dana došao je stražar "Brko" i prozvao mene i Sadiju Avdić da izađemo do zelenog kombija. Nas dvije smo išle. Znale smo od prije da, onaj ko ode sa tim zelenim kombijem, više se ne vraća. "Brko" je ušao u kombi i rekao da i mi uđemo za njim. Kada smo ušle, uzeo je naše podatke i nije nam ništa govorio. Izašli smo odatle i krenuli prema Separaciji radnika. Pred kapijom na Separaciji smo zatekli Dragana Janjića koji nas je preuzeo, i odveo u restoran i rekao da treba da ga očistimo. Tu smo zatekli čistačicu Vinku i Dragana, šefa kuhinje, koji nas je ponudio kahvom i jelom. Poslije je došao šef Separacije, Mirko Babić i odveo Sadiju rekavši joj: "Ideš prvo ovamo nešto da očistiš." Ona je otišla, a ja sam tu ostala da sjedim sa čistačicom. Kasnije se vratila i ništa mi nije rekla, ali sam ja odmah primjetila da nešto nije u redu, jer je sva bila raščupana i zajapurena. Kada smo završile čišćenje, javile smo se Draganu i ponovo su nas vratili u Omarsku. Pri polasku sam zamolila Dragana da nam da jedan sapun i on nam je dao.

Kada smo došli, ja sam odmah otišla da se operem sapunom. Vratila sam se u sobu, ali je vrlo brzo, Mladen Radić zvani Krkan, došao i pozvao me da dođem kod njega na razgovor. Rekao mi je: "Idemo dole u sobu da popijemo kahvu." Morala sam otići. Sišli smo i popili kahvu. Prišao mi je i silom htio da me poljubi. Branila sam se, a on mi je govorio: "Sad kad mirišeš ja te moram j....." Molila sam ga da me ostavi na miru, a on mi je rekao: "Još sada i neću više." Onda me je natjerao, izvadivši nož iza pojasa, i igrajući se njime u rukama, da se ne opirem i na silu me ponovo uzeo.

Tu istu večer, negdje poslije deset sati, ponovo je došao Mladen Radić Krkan po mene da mu skuham kahvu. Morala sam ići. Kada sam izašla iz sobe, uzeo me je za ruku i ponovo sveo dolje u sobu. Bio je sav rumen i znojav. Smrdio je na alkohol. Počeo je opet da me silom ljubi, a ja sam ga ponovo molila da me pusti. To ga je još više razbjesnilo, pa me je jako ošamario, udario šakom u stomak, povalio me na sto i silovao me na njemu. Onda mi je, kada se manijak zadovoljio, dao jedan mali sapun i smijući se rekao: "Evo da se možeš oprati poslije seksa, jer vi balinke to radite."

U logoru Omarska svaki dan su dolazili srpskiu policajci da ispituju Bošnjake i Hrvate. Inspektore je svako jutro dovodio milicioner Žare, a vraćao ih je poslije podne. Inspektori su prisiljavali logoraše da priznaju da su bili protiv Srba i Slobodana Miloševića i da su uhapšeni sa oružijem u rukama. Kada su se vraćali sa ispitivanja, logoraši su bili raščupani, pretučeni i krvari. "Crvena kuća" i "Bijela kuća" su bile samo za masakre. Gledala sam kako logoraši kupe mrtva tjela i odnose ih prema živici gdje je dolazio kamion da ih odveze. Svi smo znali kada se pojavi žuti kamion da ima mrtvih i da ih odvoze.

Jednog dana su nam naredili da mi žene sve generalno očistimo unutra, a muškarci da sve očiste oko zgrade kao i sve piste. Pretpostavljala sam da se nešto događa, ali nisam znala šta. Komandir, Drago Prcać, je dišao sa spiskom i pozvao nas na okup. Tada nam je rekao da 28 žena ide kući, a pet će ostati. Nisam se obradovala. Nisam vjerovala u razmjenu, pošto niko do tada nije izašao živ iz Omarske. Međutim autobus je došao po nas i stao na pistu gdje su se nalazili i ostali logoraši. Drago Prcać je ponovo prozvao žene koje idu kućama, da uđu u autobus. Pet žena je, međutim, ostalo u logoru.

U pratnji je bio komandir, Željko Meakić, sa zelenim mercedesom. Sumnjala sam u razmjenu dok nismo došli u Trnopolje. Kada smo došli, rekli su nam da ćemo tu ostati do daljnjeg. Istog dana su doveli i muškarce iz Keraterma i Omarske. Poslije podne je došao Zoran Žigić i preko kruga je vikao: „Gdje su žene iz Omarske da ih pobijem.“ Počeo je da nam psuje balijsku i ustašku majku, a muškarcima je govorio: „Pomoz bog Turci.“ Logogaši su morali odgovarati: „Bog ti pomogo.“

U Trnopolju sam se sastala sa bratom i rođacima i sa još mnogo poznanika i komšija koji su kao Bošnjaci od strane Srba i JNA Slobodana Miloševića bili internirani u brojne četničke logore.

Poslije par dana su nas pustili da idemo kući u Prijedor. Sa još tri žene morala sam pješke prema slobodi. U prjedoru su nas ukrcali u vozila UN-a koji su nas sproveli do Zagreba.

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Mon Jun 23, 2008 12:29 pm

Kupoprodaja Bosnjakinja zatocenica

Do juna 1992. godine, sve dok nas, Bosnjake, cetnici nisu protjerali iz grada, zivjela sam u Gacku sa svojom porodicom. Iz Gacka smo protjerani 26.05.1992.god. u selo Borac koje se nalazi ispod Zelengore. Iz Borca smo, medzutim, morali dalje na planinu Zelengoru i tamo smo ostali sve dok nas cetnici nisu poceli granatirati. Na Zelengori je bilo oko 250-300 Bosnjaka-civila, odakle smo se svi pokrenuli 01.07.1992.god.kada je pocelo granatiranje. Jedna grupa ljudi je prosla na Trebavu, a druga prema Konjicu. Ja sam bila u drugoj grupi...Taj nas zbijeg preko planine Zelengore bio je vrlo tezak. Bili smo gladni, zedni, umorni, a bilo je mnogo starih ljudi i male djece.

Iako smo se veci dio puta kretali nocu, da nas cetnici ne bi primjetili, oni su nam, nazalost, usli u trag 03.07.92.god. i tada su poceli da pucaju na nas. U tom haosu kolona se prekinula, a posto je smao Alija znao put za Konjic, drugi dio kolone je ostao bez vodica. To se desavalo u vecernjim satima. Moja porodica i ja bili smo u toj koloni bez vodica. Tu cjelu noc smo probdjeli na cesti. Oko 3 sata ujutro, 04.07.1992.godine, muskarci su odlucili da nastave put, posto smo vec bili primjeceni od srpske vojske. Bilo je rizicno da krenu i zene sa djecom i stari ljudi. Misleci da nece zlostavljati zene, djecu i starije ljude, odlucili smo da se cetnicima predamo.

Ujutro, 04.07., kada je prestala pucnjava, ostatak kolone je nastavio put. Dosli smo do jednog bosnjackog sela, u kome smo zastali da se odmorimo. U to selo, malo poslije, dosao je jedan ucitelj, Srbin, i rekao nam da dalje ne bi trebali da idemo, jer je put kojima bismo isli miniran, a naisli bismo i na srpsku vojsku. Mi smo mu povjerovali i nismo nastavili sumom. Rekao nam je da ce nas prihvatiti kamion JNA i srpske vojske i odvesti na sigurno. Rekao nam je da su tako ucinili i sa vise stotina Bosnjaka civila iz Nevesinja. sto je kasnije cemo se uvjeriti, bila laz. Vratili smo se nazad na cestu gdje su mogli da dodzu kamioni. Kada smo dosli, na cesti smo zatekli srpsku vojsku koja nas je cekala. Ubrzo su dosli i kamioni.

Kad su noc prije Srbi na nas poceli pucati, narod je pobacao torbe pune stvari da bi mu lakse bilo bjezati. I ja sma bacila svoj dnevnik koji sam vodila citavim putem naseg bijega. Pored dnevnika bacila sma i jednu kasetu na kojoj su bile snimljene nase borbene pjesme kao sto je" Puce tompson kalasnjikova a i papovka"... Kada je dosla srpska vojska po nas, u rukama jednog Srbina, cetnika, vidjela sam moj dnevnik.

Odvezli su nas kamionima u Ulog i tu su nas dugo ispitivali. Bili su jako grubi i ponasali su se veoma neprijateljski. Vrijedzali su nas, zvali nas Turcima i *ma a muskarce tukli kunducima. Nas zene stipali su za dojke, straznjice i vrijedzali nas. Posto su saznali da sam ja pisala dnevnik, cesto su me vodili na ispitivanje. Tjerali su me da citam dnevnik i pustali mi kasetu koju sam ja ranije sebi snimala. Pricali su mi kako ce se oni nama Bosnjacima osvetiti za njihov poraz na Kosovu, odnosno, da ce nas sve pobiti zbog Koricke jame, u koju su u II svjetskom ratu ustase-Hrvati sa muslimanskim kapama, fesovima na glavama, bacili ubijene Srbe. Medzu ljudima koji su nas ispitivali u Ulogu, bio je i komandir srpske poslicije Ratko Govedarica.

'"Nemojte nju voditi, molim vas, vodite mene..."
Pred vecer, 07.07.1992.godine, prebacili su nas vojnim kamionima u Kalinovik. Kada su nas doveli, smjestili su nas u osnovnu skolu. To je bio logor za Bosnjake.

Dobijali smo veoma losu hranu dva puta dnevno.Jedan hljeb smo morali podjeliti na 13 kriski. Za dorucak smo dobijali caj i jednu pastetu koju smo djelili na 3 covjeka. Odvojili su zene i djecu od muskaraca civila, koje su tjerali da rade teske sumske poslove. Nas zene su tjerali da im radimo sta su htjeli. Svaku vcer izvodili su zene i silovali ih pojedinacno i grupno.

Bio je medzu njima i jedna strazar kojeg su zvali"Ustasa". Zvao se Slavko Lailovic zvani,"Lalovac". Znao je biti jako okrutan i natjerati zene da njih 20-30 obave nuzdu u WC-u za 5 minuta, ili da a 5 minuta ociste hodnik i da rade druge teske poslove.Sjecam se da nam je uvijek psovao"tursku i balijsku majku" i d aje kasnije dovodio druge cetnike, koji su nas isto tako vrijedzali i tukli, a posebno Sutka Hasanbegovica.

Kalinovik je za prognane Bosnjake bio pravi dzehennem. Bilo nam je svima zaista strasno, alo ono najstrasnije mene je tek cekalo. Posto je Kalinovik grozna prica koju je napisalo preko dvjesto bosnjaka, ja necu ponavljati i preci cu na pricu koja opisuje moje prezivljavanje i u kojoj sam ja, u vecini slucajeva, glavni svjedok. Znaci, necu opisivati period moje patnje do 02.08.1992.godine.

Kraj jula1992.godine bio je najgori dio mog zivota. Nisu nam dali 5 dana da jedemo. Stalno su dolazili srpski vojnici koji su nam prijetili i govorili kako ce nas poubijati i kako nas Alija nece za razmjenu. Sutka Hasanbegovica su stalno odvodili i vracali pretucenog i oblivenog krvlju.Na petrovdan ga je odveo policajac zvani "Beli" i isprebijao ga gotovo do smrti.

Ujutro,02.08., je dosao Pero Elez i odveo djevojku Sabinu Sefo. Ja sam se sakrila u jendu sobu gdje su bile zene sa malom djecom. Svi smo ocekivali kada ce uletjeti ostali cetnici i poceti da nas izvode.

Uvecer oko pola osam, ja sam pored jedne sestomjesecne bebe lezala pokrivena dekom, kada su dva cetnika i jedan strazar usli i posli pravo prema meni. Ta dva cetnika su bili "Zaga" i Crnogorac "Gaga". "Zaga" mi je grubim glasom rekao: " Hajde, ustaj, sta cekas." Ja sam se onako pridigla i rekla: " A, beba." On je rekao: "Kakva beba", i povukao me. U tom trenutku je moja majka pocela da place i da govori: " Nemojte nju voditi, molim vas, vodite mene." " Zaga" ju je tada udario kundakom puske i nogom.

Kada sam izasla u hodnik vidjela sma jos djevojka medzu kojima su bile: Alma, Sabaheta, Emina i jos neke djevojke iz Kalinovika. Pitali smo strazara sta ovo znaci, a on nam je rekao da je dosao i na nas red da postanemo Srpkinje. Cetnik, koji nas je izveo, zvao se Zaga. Sa njim je bio i cetnik Gaga.

"Zaga" i "Gaga" su nas potrpali ispred skole u crveno auto. Kada sam im rekla da su poveli djevojcicu Almu, staru samo 13 godina, Crnogorac je odgovorio da kod Srba ratuju i djevojcice od 13 godina. Autom su nas doveli do jedne auto-hladnjace i potrpali u nju. U hladnjaci je bilo puno lanaca koji su visili, metaka i sanduka od municije. Sam osjecaj da smo u hladnjaci bio je jeziv. Pitale smo se kuda nas vode. Mislile smo da nas vode u razmjenu. Sjecam se da sam Almu prigrlila i govorila joj da se ne plasi. Ona je plakala i govorila: " Kuku nama, kuda nas vode." U tom trenutku bila sma vjerovatno u soku. Nisma poslije osjecala strah, prije neku ravnodusnost. Bila sma izmorena od svega i bilo mi je svejedno sta ce uraditi sa nama. Po udarnju lanaca i pomjeranju kutija znali smo da se vozimo po losem makadamskom putu. Kasnije smo saznali da su nas vozili starim putem Kalinovik-Miljevina-Foca.

"Ustajte kad vojvoda ulazi"
Ne sjecam se koliko puta su stajali i otvarali hladnjacu, ali se sjecam kada su stigli na odrediste i otvorili hladnjacu, ispred nas je stajalo desetak cetnika. Posmatrali nas kao stoku. Jedan od cetnika nas je pitao odakle smo. Kada sam rekla da smo zi Gacka, pitao je za Hamdiju i rekoa da ce ga on svojom rukom zaklati. Drugi cetnik, koji je imao urednu bradu i izrazito zelene, oci rekao je : " Zatvorite ta govna da ne smrde."

Tu su izveli jednu djevojku. Mislim da se zvala Sefika. Sjecam se dobro, rijeka Drina je jako hucala. Mislila sma da su djevojku izveli da je ubiju, Nakon desetak minuta sve su nas zatvorili i nastavili voziti prema Foci.

Dovezli su nas pred neku kapiju. Kada smo izasli iz hladnjace, jedna visoki cetnik i Zaga su nas doveli pred neku staru kucu. Tu je bilo dosta vojnika. Cekali smo sta ce se dalje desavati. Cetnik koji nas je dovezao odveo je Belu. Jedan drugi momak, zvao se Jure Radovic, zovnuo nas je da udzemo u sobu i rekoa sta nas ocekuje. Meni je rekao kako ce se pobrinuti da me uzme sebi, jer,kako je rekao, bolje je da budem samo sa njim jednim nego da sa njih deset redaju na meni. Dok smo tu sjedili, dosao je jedan sijedi i bradati cetnik i rekao nam: " Ustajte kad vojvoda ulazi." Kasnije sam saznao da se prezivao Govedarica. Imao je sina starog odprilike 13 godina, kojeg je stalno vodio sa sobom po ratistu. Pricao nam je kako je namamio Bosnjaka u sumu prestavivsi se da je i on Bosnjak i onda ga zaklao. Odsjekao mu je glavu, a po tom tu glavu nogama sutao. Cak nam je pokazivao svoju krvavu patiku. Posto je patika bila bijela, jasno su se vidjeli tragovi krvi. Poslije toga su nas vratili u sobu gdje su dosli Gojko Jankovic i "Zaga". Vidjeli smo kako se prema Gojku odnose sa velikim postovanjem. Zvali su ga"Gojan".

“ Bas lijepo, bit cu ti prvi...”
Dok smo sjedile u toj kuci, sjecam se da smo im ja i Emina morale skuhati kahvu i onda su nam naredili da sjednemo na pod pored stola. Gojko je rekao Emini da ustane, valjda da je pogleda kako izgleda. Zaga i Gojko su ustali i rekli Emini, Almi i meni da podzemo sa njima. Ja sam u tom trenutku pogledala u cetnika Juru, gledajuci u njemu svoj spas, ali on je samo slegnuo ramenima. Uveli su nas u jedno vece putnicko auto.
Ne znam da li je Gaga sjeo sa nama. Almu, Eminu i mene su uveli pozadi, a Gojko i Zaga sjeli su naprijed. Ne mogu se sjetiti da li je i Gaga bio u kolima, ali ako jeste onda je i on sjedio sa nama pozadi. Vozilo se zaustavilo pred salom”Partizana” u Foci. Zaga je izasao iz auta na tren. Ne znma koliko je bilo sati, mozda 11-12 uvecer. Dok smo bile same sa
Gojkom u autu, on nas je pitao jesmo li nevine djevojke i je li nas ko prije silovao. Ne znam zasto nas je to pitao. U tom se Zaga vratio i ond asu nas dovezli pred jednu napustenu bosnjacku kucu u Foci. Kad smo izasli iz auta, meni je pozlilo i kad su me pitali sta mi je, ja sam rekla kako pet dana nisam nista jela. Tada je Gojko rekao Zagi da ode do hotela po hljep. Mi smo usli unutra. Gojko je izvadio neko meso iz frizdera i naredio nam da spremimo veceru.Kada je doslo vrijeme spavanja, Gojko nas je rasporedio po sobama i pokazao gdje ce ko spavati. Sve do tada nisam htjela vjerovati sta bi nam se moglo desiti. Kad sam se nasla sama sa Zagom u sobi, sjeo je i rekao mi :
“Sta je, sta si se prepala?” Rekoa mi je odmah da se zove Dragoljub Kunarac zvani “Zaga”, a onda je legao i rekao mi da se podpuno sva svucem. Ja sam pocela plakati i rekla d anikada nisam imala seksualni odnos sa muskarcem, na sto je on uzviknuo :” Bas lijepo, bicu ti prvi.” Zatim je uzeo noz I stavio ga na sto. Vjerovatno je stavio noz na sto da bih ga se bojala i da se ne bih branila... Tu noc me nije silovao, jer sam se branila, moleci ga da to ne cini i, za cudo, nije me povrijedio. Vjerovatno je bio umoran. Znao je sigurno da sam njegova i da mu ne mogu pomoci. Ujutro, kada smo ustale, mi, djevojke, nismo puno pricale. Zakljucali su nas u kuci i otisl, rekavsi nam da navucemo roletne na prozore kako nas ne bi ko vidio unutra. Mi nismo znale kako je Gojku ime. To smo tek
kasnije saznale, jer je pisalo na vratima.

Nakon toga, iducih dana, oni su odlazili i dolazili, a nas su tu drzali zatvorene i izolovane od svih, samo za sebe. Molile smo ih da malu Almu vrate u Kalinovik, jer je premlada, jer je dijete, na sto su nas oni isamarali. Umjesto u Kalinovik oni su je odveli u cetnicki kupleraj, u Karamanovu kucu u Miljevinu. Zaga nam je kasnije pricao kako je jako
plakala i kako su joj usput prjetili da ce je ubiti i baciti u Drinu, ako ne prestane plakati.

“ Ko to kaze, ko to laze Srbija je mala”
Jedan kraci period, nas su dvije drzali zatocene u toj kuci. Niko nije dolazio osim njih dvojice. Radili su od nas sta su htjeli, izivljavali se na nama, mjenjali se na nama, cinili perverziju. No, malo po malo, kasnije su poceli dovoditi i svoje prijatelje cetnike i praviti feste sa nama. Cesto su dolazili Gojkovi cetnici, pili i pjevali cetnicke pjesme.Emina i ja
bile smo pod kakvom, takvom Gojkovom zastitom i nije nas niko od cetnika smio dirati, ali smo morale da sjedimo sa njima sve do svanuca i da trpimo njihove uvrede, da slusamo cetnicke pjesme pijanih cetnika. Grozan je bio osjecaj biti medzu dvadeset pijanih cetnika i slusati pjesme:” Ko to kaze, ko to laze Srbija je mala”, ili drugu bogohulnu:”I ustasa i *, znaju Boga svoga, nebesa su samo srpska, a Srbin je Bog.”

Malo po malo, Gojko nas je poceo voditi i pokazivati po Foci. Nekoliko puta nas je odveo na Buk Bijelu. Tu su bili smjesteni njegovi cetnici. Tu, osim njegovih cetnika, nismo nikoga drugoga vidjeli. Uvodio nas je u restoran Buk Bijeli i tu smo morale sjediti sa cetnicima.
Jednog dana, mozda je bio pocetak avgusta 1992.godine., Zaga je doveo dvije djevojke. Jedna od njih se zvala Sena, a drugoj, ne znam tacno, ime je mozda bilo Suada, ili tako nekako. Doveo ih je iz Miljevine i potom brzo otisao. Mi smo ih pitale odakle su i ko su. One su nam rekle da su iz Miljevine, ali nisu pricale o silovanjima, kao sto ni mi nismo pricale o svojim patnjama. Kada smo ih pitale da li je njih neko silovao, rekle su da nije i da one imaju momke Srbe, ali da ih je Zaga doveo u Focu jer su one vidjele ko je ubio cetnika zlikovca Peru Eleza...

I one su u Miljevini vise puta bile silovane, ali su se stidjele te sramote, pa su govorile kako su im silovatelji njihovi momci. Ubrzo nakon sto su oni dosli, dosla je u kucu jedna cetnikusa po imenu Jadranka Zdralo , koju je doveo Zaga. Ta zena je bila grozna cetnikusa zlikovac u svakom smislu. Kada je dosla, meni je odmah naredila da je
okupam, a potom da joj operem cetnicku uniformu. Tada nam je pricala i hvalila se kako je u Kalinoviku zaklala sest Bosnjaka i jednu Bosnjakinju. Mi smo tada posakrivale sve nozeve u kuci da ne bi i nas zaklala kad se napije. Mene i Eminu je nekkao trpjela, ali ove
druge dvije djevojke nikako. Ove dvije djevojke silovao je Gaga (Crnogorac). Posto su u tu kucu dolazili mnogi cetnici, Jadranka im je govorila koji ce od njih silovati ove dvije djevojke i vodila ih u sobu na prvom spratu...Jednom sam usla u tu sobu na prvom spratu, jer je to bila kuhinja, da po naredbi Gojku skuham kahvu i u njoj sam vidjela Zeljka
Rasevica-Rasu kako siluje Suadu. Jadranka Zdralo je jako maltretirala ove dvije djevojke. Jednom ih je s pistoljem natjerala u kadu i istusirala ih vrelom vodom.

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Mon Jun 23, 2008 12:30 pm

NASTAVAK:

Kupoprodaja Bosnjakinja zatocenica”

Posto je to vrijeme medzu cetnicima bila uvedena kupoprodaja zatocenih bosnjackih djevojaka izmedzu Srba- cetnika, Zaga je sigurno bio prodao ove dvije nesretne djevojke, jer je ejdnog dana dosao cetnik Grujo Kovacevic i odveo Senu. Ubrzo nakon toga, Zaga je dosao po Suadu. Sjecam se da ju je Zaga izveo iz kuce. Kada ju je izvodio, skinuo joj je sa ruke zlatni prsten i dao Jadranki. Cula sam kasnije od Zaga da je Grujo prodao Senu njenim roditeljima u Njemacku za 20.000 dm. Zaga je imao istu namjeru da i mene proda mojim roditeljima i cesto je pitao koliko moj otac ima para i koliko bi dao za mene, da me oslobodi.

Krajem avgusta i pocetkom septembra 1992 godine., Zaga je sa nekoliko svojih vojnika imao auto udes i zavrsio u bolnici. Znam da su tada sa njim bili cetnicki vojvoda Govedarica i njegov sin. Jadranka je odmah potom dosla po mene i odvela me u bolnicu kod Zage. Morala sam dugo biti u bolnici sa njim. Cak je i u bolnici pokusao da me siluje. Kada sam se vratila iz bolnice, po mene je dosao Gojko i odveo nas u selo Trnovace.

Cesto, dok smo bile same, u selo su dolazili cetnici, lupali nam i kucali na vrata. Bile smo zatvorene u jednoj kuci-zatvoru i srece je bila sto su na prozorima bile zeljezne resetke, a i vrata su bila zeljezna. Emina i ja smo znale drhtati od straha i citavu noc preplakati. Jednom nam je dolazioGicin brat, zvao se Boban. On nas je psova ispred kuce, nazivao Turkinjama i balinkurama, pijan galamio i pokusavao da provali vrata. Mi smo mu govorile da smo zakljucane i da ce Gojko uskoro doci. On je dugo lupao, probao da se popne na balkon, ali nije uspio. Jedne noci, prilikom njegovog divljanja, rekao je Emini I meni da bi nas on slatko silovao, pa zaklao, ali nece zbog prijatelja Gojka. Jedne noci ispred kuce su vikali Jasko Gazdic i Gica i pitali da li je sa nama jedna djevojka koja se zvala Rasema. Navodno ju je Zaga ukrao od njih, pa su oni dosli da provjere da je nije doveo kod nas u kucu.

Jednu vecer smo bile u kuci, Emina, Zaga i ja, kada je dosao pijan Grujo Kovacevic.Mislim da sam mu se svidjela pa je vjerovatno htio mene da siluje, sto mu je Zaga bio i dopustio i poslao me u drugu sobu da se skinem. Ja sma pocela plakati i moliti Zagu da mi to ne ucini, a on je skocio i sakom me oborio na pod.

Grujo se na to naljutio i izasao. Kad je sutra ponovo dosao, mi smo bile same i zakljucane u kuci. On se onda razbjesnio i ispred kuce pucao u sobu u kojoj smo sjedile. To je bilo grozno. Soba je bila sva izrasetana mecima. Mi smo otpuzale do WC-a, u kome smo polegle na pod.

Bilo je toga jos mnogo sto sam djelimicno zaboravila, ali scene kada me je Zeljko Rasevic trazio oko kuce i po komsiluku da me ubije, nikada necu zaboraviti. On je usao u kucu, jer je imao kljuceve. Navodno ga je Gojko bio poslao u kucu po neke papire. Bilo je to po danu. Taj cetnik je zivio na Trnovacama. Kada je usao trazio je rakiju i nasao je. Puno je pio. Kad je dobro popio meni je rekao da udzem u drugu sobu sa njim. Ja sam
mu rekla : “Cekaj samo malo” i pobjegla iz kuce koja je bila otkljucana. Pobjegla sam kod jedne babe u komsiluku i sakrila se kod nje. Kada sam cula da puca na babinu kucu, pobjegla sma u drugu kucu kod neke Mileve. Zeljko me je trazio oko kuce i sumahnuto pucao. Zatim je dosao kod babe u kucu i prinio joj pusku pod krlo da bi mu rekla gdje sam se sakrila. Ja sam bila u drugoj kuci na spratu i bila sam odlucila, ako me nadze, da skocim sa prozora. Nije uspio da me dobije...

Moja prica je prica djevojke Bosnjakinje, koju su sa petnaest godina zarobili cetnici...I ja i ostale zene Bosnjakinje, kao nemocne zatocenice smo dozivjele patnju i torturu, a posebno seksualno zlostavljanje. Sa nama su Srbi-cetnici postupali kao sa robljem, stokom. Silovali su nas i izivljavali se na nama, vrijedzali nam nasu muslimansku vjeru,
bosnjacku naciju, vrijedzali nas kao ljude, gazili nase ljudsko dostojanstvo. Sve je bilo tesko podnositi, kao i saznanje da nas cetnici prodaju i kupuju medzusobno, da trguju nama kao robljem, stokom.

Tesko je bilo sve podnositi obespravljen i u zatvorima, logorima, posebno u cetnickim zatvorima za silovanje, u kuplerajima, bordelima, koje su organizirali po kucama u Foci, Miljevini i selima oko Foce.

Dobrovoljno sam se, kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine, prijavila Centru za istrazivanje i dokumentaciju Saveza logorasa Bosne i Hercegovine, da ovaj iskaz, ovo svjedocenje, dadem u pisanoj formi, te da se moj iskaz objavi u ovoj knjizi...

Tekst preuzet iz knjige:"Molila sam ih da me ubiju" . Zlocin nad zenom Bosne i Hercegovine
Izdavac: Savez Logorasa Bosne i Hercegovine i Centar za istrazivanje i dokumentaciju.

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Mon Jun 23, 2008 12:32 pm

Svjedočenjem zaštićene svjedokinje pod oznakom '75' pred Vijećem Suda Bosne i Hercegovine u Sarajevu nastavljen je glavni pretres u predmetu koji se vodi protiv Gojka Jankovića, kojeg optužnica tereti za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. krivičnog zakona BiH.


Optužnica navodi da je Gojko Janković između travnja 1992. godine i veljače 1993. kao vođa paravojne grupe (djelujući u koordinaciji s Fočanskom brigadom Vojske Srpske Republike BiH) sudjelovao u širokom i sustavnom napadu na nesrpsko stanovništvo na području općine Foča, njegovom zarobljavanju, ubijanju i seksualnom zlostavljanju. Tužiteljstvo tvrdi da je optuženi u tome sudjelovao naređivanjem navedenih radnji, činjenjem, pomaganjem ili poticanjem.

Ništa bez naređenja

Svjedokinju '75' izravno je ispitivao tužitelj Philip Alcock o događanjima iz lipnja 1992. godine kada je imala 24 godine i radila kao čistačica u poduzeću «Šipad Maglić».
Ujutro 3. lipnja te godine njezino selo su napale srpske paravojne snage. Skupinu od sedam muškaraca, nekoliko žena i djece sustigli su vojnici, ubili joj majku i svih sedam muškaraca među kojima i njezina dvadesetogodišnjeg brata. Tu je prvi put u svjedočenju spomenula ime Gojka Jankovića, kao osobe koju je znala od djetinjstva, jer je njegov glas prepoznala dok je s njim motorolom razgovarao srpski vojnik. Tada je, prema njezinim riječima, čula Jankovića kako kaže: «Ne radi ništa bez naređenja».

Silovala ju desetorica

Daljnji tijek priče ove svjedokinje odnosi se na njezino odvođenje u logor Buk Bijelu, gdje je Jankovića ponovno vidjela, i to u društvu Dragana Zelenovića i Janka Janjića zvanog Tuta.
Sjedeći na stolu Janković joj je rekao: »Ako budeš govorila istinu, ništa ti se neće dogoditi, a ako budeš lagala, napravit ćemo ti redaljku». Njemu je ispričala sve što je znala, a Gojko Janković je, rekla je, ispunio obećanje i nije je dirao. Odvedena je u baraku i tu su je silovali srpski vojnici. Izbrojala ih je do deset i, kako je naglasila, više nije znala za sebe. Tu je svjedočila o fizičkom maltretiranju svog ujaka R.P., kojeg su tog dana i ubili.

Silovanje dvanaestogodišnjakinje

Svjedokinja '75' odvođena je na brojna i neprekidna silovanja - u logore i privatne kuće. Spomenula je srednjoškolski centar u naselju Aladža, Dom «Partizan», privatnu kuću u Trnovači, «Karamanovu kuću» u Miljevini, zgradu «Lepa Brena» i stan u Ribarskom naselju.

U tom stanu je «Tuta» njoj i dvanaestogodišnjoj A.B. naredio da operu kupaonicu da se «major» okupa. «Major» je bio Gojko Janković, koji je nju stavio u krilo i zaprijetio joj da ne smije ništa pričati jer će je Drina progutati. Nju je istjerao, a s njim je ostala maloljetna A.B., koju je Janković u kupaonici silovao. Jankovićevo ime je spomenula i u slučaju silovanja zaštićene svjedokinje pod oznakom '105'.
«Sa A.B. sam bila osam mjeseci, a, kad su nas rastavili, više je nikada nisam vidjela», rekla je svjedokinja '75', koja je tek u ožujku 1993. godine izašla iz BiH.

Gojko Janković rođen je 31. listopada 1954. godine u selu Trbušče, općina Foča. Dobrovoljno se predao 13. ožujka 2005., a 14. ožujka 2005. godine je prebačen u pritvorsku jedinicu MKSJ-a u Haagu. MKSJ je donio odluku o ustupanju predmeta Sudu BiH 15. studenog 2005. godine.
Optuženi je u BiH prebačen 8. prosinca 2005. Sud Bosne i Hercegovine je optužnicu potvrdio 20. veljače 2006., a glavni pretres je počeo 21. travnja.
Na ročištu za izjašnjenje o krivnji održanom 16. ožujka optuženi Gojko Janković se izjasnio da nije kriv ni po jednoj tački optužnice.

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Mon Jun 23, 2008 12:33 pm

SJECANJA JEDNE MLADE ZRTVE

Pise: Chris Stephen iz Haga (TU 306, 24-28 March 2003)

Bila je visoka, plava i imala najslabiji stisak ruke koji pamtim. Njena nervoza bila je posljedica silovanja koje je pretrpjela na pocetku bosanskog rata, kada je imala samo 15 godina.

S tom djevojkom – cije ime necu spominjati – razgovarao sam u Zenici. Ispricala mi je kako je bila medju prvim bosanskim muslimanima koji su na vlastitoj kozi osjetili kampanju kasnije nazvanu “etnickim ciscenjem”.

Iz sela su je odvele paravojne jedinice Zeljka Raznatovica – poznatijeg kao Arkan – nakon cega se prikljucila tisucama Bosnjaka koji su prebacivani iz jednog sela u drugo.

I dok drugi kampanju etnickog ciscenja pamte kao nemilosrdnu i dobro organiziranu akciju, ova Bosnjakinja muslimanka sjeca se samo kaosa i toga kako snage bosanskih Srba nisu znale sto ciniti s desetinama tisuca izbjeglica koje su predstavljale izravnu posljedicu njihovih napada.

Nakon nekoliko dana provedenih na okupu, muskarci i mladici bili su odvojeni od zena i staraca. Oni ce kasnije biti poslani u zloglasne koncentracione logore, formirane u sjevernoj Bosni.

Zene su pak bile potrpane u autobuse, koje su potom odvezli srpski vojnici. Ali su se vozila – bez ikakvog prethodnog plana – zaustavila nadomak sume, daleko od bilo kakvog naselja. Stiglo je naredjenje da se ceka.

Cekanje je trajalo nekoliko dana, a onda su uslijedila silovanja.

Vojnici bi se setali po autobusu, birajuci zenu – obicno tinejdzerku – koju su potom odvodili u sumu i seksualno je zlostavljali.

Strahujuci za svoju kcerku, majka joj je lice pokrila prasinom s poda, dok joj je starica koja je sjedila nedaleko od nje dala maramu. Tako bi se ona, kada bi vojnici usli u autobus i poceli traziti djevojke, pritajila u nadi da nece privuci njihovu paznju.

I prijevara je uspjela – mada je to za posljedicu imalo citave dane bez hrane i s vrlo malo vode (u uvjetima sve vece vrucine).

Najzad su autobusi pokrenuti s tog mjesta. Zaustavili su se tek u sumrak, u jednom opustjelom muslimanskom selu, gdje su kuce vec bile opljackane, a njihova vrata sirom otvorena.

Tada se vise nije moglo pobjeci. Vojnici su postrojili zene duz svakog autobusa – tako da vise nije bilo nade da ce se one mlade i lijepe moci prerusiti.

Djevojka je bila izvedena iz stroja i odvedena u jednu od kuca. “Sjecam se da su odvodjene i druge zene, odveli bi jednu djevojku u jednu kucu, a drugu u neku drugu”, prenio mi je prevodilac njene rijeci.

Vojnik s bradom, star otprilike koliko i njen otac, odveo ju je u spavacu sobu. Rekao joj je da se skine i najavio da ce je silovati, te da ce – ukoliko se bude opirala – dobiti batine.

Ucinila je sto joj je bilo naredjeno. On je nakon toga napustio sobu, ali joj je rekao da ostane gdje je. Nekoliko minuta kasnije stigao je drugi vojnik, i ponovo se desilo isto. Onda je dosao i treci. Najzad se ponovo pojavio prvi vojnik. Nakon sto ju je jos jednom silovao, poceo je da joj prica.

“Rekao mi je da je razlog zbog kojeg me je silovao to sto su njegovu suprugu i kcerku silovali Muslimani”, rekla je ona. “To nije bilo istina – rat je tek bio poceo. Kada se to moglo dogoditi?”

Na osnovu postojecih izvjestaja, pokazuje su da su ovakva silovanja u Bosni zapravo bila uobicajena tokom tog dugog ljeta 1992. Pokazalo se da je seksualno zlostavljanje zaista bilo vrlo rasireno i sistematsko.


Za prosjecnog pripadnika paravojne jedinice – koji cesto nije ni bio iz Bosne, nego iz Srbije – rat je predstavljao savrseno opravdanje za zabavu, vatreno oruzje, unistavanje stvari, bogacenje pljackom, ali i za seksualni odnos sa zenama koje na tako nesto pod normalnim okolnostima nikada ne bi pristale.

Nakon posljednjeg silovanja, vojnik s bradom joj je naredio da se obuce i zajedno s njim izadje iz kuce. U tami je mogla zapaziti nijeme konture drugih silovanih zena s kojima je zajedno i vracena u autobus.

Ponovo je bila sa svojom majkom – zene su potrpane u autobuse, da bi potom bile odvezene.

Bilo je vec jutro kada su se autobusi ponovo zaustavili. Ovoga puta su se nasli u nekom cudnom predjelu, u kojem – usprkos brdima i drvecu – nije bilo nikakvih znakova zivota. “Naredili su nam da izadjemo iz autobusa, pokazali nam pravac i rekli da idemo”, prisjetila se ona.

Tako je pocela posljednja etapa njenog iskusenja. Zene su formirale kolonu i krenule putem koji se pruzao medju brdima. Vrucina je bila velika, a one gladne i zedne. Ali su strahovale, ne samo od povratka, nego i od zaustavljanja. “Samo smo nastavile hodati. Ljudi su bili zedni. Starci su padali”, rekla je ona.

Sutradan se, iscrpljena i ocajna, zajedno s majkom nasla u prednjem dijelu kolone – kada su u daljini ugledale usamljenog vojnika.

“Trcao je k nama”, rekla je ona. “Nista nisam shvatila sve dok nisam vidjela da oko glave nosi zelenu maramu.”

Bilo je to na samom pocetku rata, kada vojska bosanske vlade nije imala ni prave uniforme. Zelena marama ukazivala je na to da je covjek koji je nosi musliman. To je znacilo da su zene stigle na lokaciju koja je bila pod kontrolom vlade.

“Kada nas je spazio, bio je sokiran”, prisjetila se ona. “Nije znao sto da radi. Trcao je od jedne do druge zene, pokusavajuci pomoci, ali nas je bilo tako puno.”

Srecom, po ovu zrtvu sve se zavrsilo na najbolji nacin. Njena majka je prezivjela rat, a kasnije su se sastale i s ocem.

Uslijedio je i psiholoski oporavak u centru za zrtve silovanja u Zenici, koji je osnovala jedna njemacka dobrotvorna organizacija.

Radnici tog centra tvrde da su zakljucili kako su vojnici-silovatelji smatrali da seksualno zlostavljanje predstavlja kaznu koja je za njihove neprijatelje gora od smrtne – te da su racunali s tim da ce izmucene zrtve biti izopcene iz drustva.

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Mon Jun 23, 2008 12:39 pm

ISPOVIJEST

Silovana 365 dana u godini


S 20 godina je ostarila, osijedila i zadobila traume koje će je pratiti cijeli život.

Asmira S. je rođena u Bijeljini prije 34 godine. S 20 godina je ostarila, osijedila i zadobila traume koje će je pratiti cijeli život. Danas je žrtva zaborava, nerazumijevanja, nepravde... Njenu priču ispričala je BIRN-u (Balkan investigative reporting network):

Nakon što sam mu prepričala svoj život, psihijatar je rekao da je to najstravičnija životna priča koju je čuo.

Bilo mi je samo 20 godina kada je počeo moj pakao. Živjela sam u kući u Bijeljini, sa svekrvom, mužem i dvoje djece. Curica je imala svega šest mjeseci, a dječak dvije godine.

Krajem travnja 1992. godine u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio.

Kad sam mislila da je najgore, užas je tek počinjao

Mislila sam da je to najgore što mi se moglo desiti. A zapravo užas je tek tada počeo.

Muža su odveli na prisilni rad u logor. Ostala sam s djecom u kućnom pritvoru. Tih dana mi je bio dvadeseti rođendan, a da toga uopće nisam bila svjesna.

Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne mogu opisati što su sve radili.

Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda imam ožiljke. Uživali su u mučenju. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto.

Zabavljalo ih je da me redovito odvode na borbenu prema Orašju. Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti.

To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To je bio užas.

I djecu su mi dirali

Ni u kući nije bilo nimalo bolje. I djecu su mi dirali. Jedan dan su ručicu moje kćerkice pritisnuli na vrelu platu. Cijeli dlan joj je otekao. Vrištala je. I ja sam. A oni su se stravično smijali.

Tri puta sam htjela izvršiti samoubojstvo. Jednom sam pronašla solnu kiselinu i popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki put sam mislila, sad je gotovo.

Ipak, ostala sam živa.

Nije mi lako pričati o tom paklu. Proganja me u snovima. Svaki mi je dan pred očima ono što sam tamo preživjela. Ne mogu zaboraviti i pitam se kako se normalno živi?

Najstrašniji mi je bio dan kada su mi pokušali ubiti dijete.

Pošli su na moju curicu i rekli da će je nabiti na bajunet. Vrištala sam, preklinjala ih, molila... A onda sam samo pala u komu. Kada sam došla sebi nisam mogla prepoznati svoju djecu. Nikoga se više nisam sjećala. Nikoga. Ni sebe. Ni vlastitog imena se nisam mogla sjetiti.

Nisu čekali da se oporavim. Silovanja su nastavljena. Iz dana u dan. Iz noći u noć. Svaki dan u 365 dana.

Želim zaboraviti, ali ne mogu.

Izbavio nas prijatelj, Srbin

I tako smo živjeli do 18. travnja 1993. godine. Taj dan je naišao jedan čovjek, Srbin, prijatelj mojih roditelja. Otkupio nas je za 5.600 DM.

Pustio nas je da idemo kuda hoćemo. Otišla sam u Tuzlu gdje su nas smjestili u izbjeglički kamp. Nikome nisam pričala o Bijeljini. S 21. godinu bila sam potpuno sijeda, potpuno skrhana, razorena. Uništena.

Sličila sam na avet.

Ipak, nešto se lijepo desilo nakon skoro godinu dana. Iako sam mislila da se ništa više lijepo ne može desiti. Jedno prelijepo jutro, pojavio se moj muž.

Nisam vjerovala da će se ikada pojaviti. Preživio je logor u Srbiji. Potom je bio u nekom centru u Hrvatskoj. U listopadu 1994. godine je s još jednim zatočenikom uspio pobjeći. Išli su kroz šume i skrivali se. Na žalost, njegov prijatelj je na putu stao na minu i poginuo. On je nastavio dok nas nije našao.

Skamenila sam se kada sam ga ugledala. Ogromna radost pomiješala se sa strahom da će me ostaviti ako sazna što su mi radili. Pitala sam se da li će htjeti živjeti sa ženom koja je toliko puta silovana.... Nije me ostavio. Samo je obećao da me nikada neće pitati o stvarima o kojima ne želim govoriti.

Danas...ni za lijekove

Danas sam 60% invalid. Ne mogu naći posao. Živim u Sarajevu s mužem, koji također ne radi, i dvoje djece. Hranimo se u Merhametovoj narodnoj kuhinji.

Redovno idem na psiho-terapije.

Doktori su mi dijagnosticirali trajnu promjenu ličnosti uzrokovanu proživljenom torturom, praćenu depresijom.

Mjesečno primam 90KM socijalne pomoći. Lijekovi koje trebam piti koštaju 250KM. Nemam tih 'para'.

U siječnju prošle godine vlasti su me obavijestile da moram napustiti stan u kojem živim. Rekli su da je naša kuća u Bijeljini obnovljena i da se možemo vratiti.

Zamislite, od mene su tražili da se vratim u kuću u kojoj sam preživjela silna mučenja i silovanja?

Nismo izašli. Dobila sam novi nalog za deložaciju. I sada ne znam što da radim.

Ne želim nogom kročiti u Bijeljinu. Nikada. Strah me da ne vidim nekog od tih zločinaca. Čak i na televiziji.

Jedva preživljavam. Ali, sanjam da vidim svoju djecu kako završavaju škole. Hoću ih gledati dok rastu. Hoću da budu sretni, zdravi, da sutra imaju svoju obitelj koju će moći uzdržavati.

Asmira S. je pseudonim mlade žene koja je godinu dana bila zatočenica u svojoj kući u Bijeljini. Njenu priču zabilježila je Mirna Mekić, novinarka BIRN-ovog Justice Reporta mirna@bim.ba. Rubrika «Moja priča» je specijalni dodatak Justice Reporta u kojem nastojimo zabilježiti životne priče ljudi koji su preživjeli strahote rata u Bosni i Hercegovini i koji žive među nama.

Piše: Mirna Mekić, Sarajevo

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Haris
stari dzematlija
stari dzematlija



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Wed Jun 25, 2008 10:02 pm

Poveo me je za ruku u jednu šupu na farmi i zaključao vrata za nama. Ja sam počela plakati i moliti ga da me ne dira, govoreći mu da sam nevina, da nemam nikakvo iskustvo sa muškarcem. On je šutio i na neku slamu prostirao šatorsko krilo...


Šifra: «PAĆENICI»

"SAMO VI IDITE ODAVDE I NIKADA SE OVAMO NEMOJTE VRATITI!"


Ja sam Fočanka po rođenju. U Foči sam do polovine aprila 1992. godine pohađala osnovnu čkolu i bila pri završetku šestog razreda. Škola se, međutim, raspustila, jer je počela agresija Srbije na Bosnu.

Mi, Bošnjaci, bježali smo na sigurnija mjesta i Foču sam napustila 22.4.1992. godine, bježeći pred četničkim krvolocima. Otišla sam sa bratom i sestrom u Gacko kod tetke, očeve sestre, nadajući se da je tamo sigurnije. Međutim, poslije izvjesnog vremena i u Gacku je počeo četnički "krvavi pir". Morali smo pobjeći od domaćih četnika i vojnika JNA iz Srbije i Crne Gore i krenuli smo prema Zelengori. Tu smo po šumama tumarali u krug pet-šest dana, a onda nasumce krenuli dalje. Bilo nas je puno. Naša izbjeglička kolona se u neko doba presjekla i jedan dio ljudi je ostao ne znajući kuda da krene. Stigla nas je uniformisana grupa četnika koji su nam obećali da će nas prebaciti na našu slobodnu teritoriju... Tu su bili četnici koji su vikali: "Samo vi idite odavde i nikada se ovamo nemojte vratiti!" Doveli su nas do jednog sela u kome smo ostali dva-tri dana, u zgradi osnovne škole. Rasporedili su nas po učionicama. Sa mnom su bili moj mlađi brat i starija sestra. Onda su nas sve civile kamionima prebacili u Kalinovik. Govorili su nam usput da je to samo privremeni smještaj u Kalinoviku, dok se ne organizuje razmjena. Ali u Kalinoviku smo ostali puna dva mjeseca.

Tada sam imala samo 13 godina i nisam bila svjesna šta mi se to događa. Jako sam se bojala tih četnika, kako domaćih, tako i onih iz Srbije i Crne Gore. Imali su na sebi maskirne uniforme JNA.

Sjećam se dobro da mi je kao djevojčici najviše nedostajala mama. Željela sam da bude sa mnom, jer bi mi sigurno bilo lakše, bila bih uz nju puno sigurnija.

"Izabirali su nas upirući u nas prstom: "Ti, ti, ti..."

Prva dva dana boravka u onom selu četnici nisu pokazivali svoje zle namjere. Čak su poneki bili i ljubazni prema nama. Međutim, situacija se naglo promijenila nagore kada su nas prebacili u logor Kalinovik. Tu su nas sve smjestili u zgradu osnovne škole. Dali su nam neke stare deke i strunjače i razmjestili po učionicama.

U početku su nam dijelili hranu dva puta dnevno. Donosili su nam konzerve ribe, svinjske nareske i paštete, iako su dobro znali da mi muslimani ne jedemo svinjetinu. Dobijali smo vrlo malo hleba. Kasnije se sve pogoršalo i hranu nam nisu davali po nekoliko dana. Kada je Armija BiH zauzela susjedno mjesto Trnovo, punih četiri dana nam nisu davali ništa da jedemo.

Često su nas vodili na ispitivanja. Iz učionice u kojoj sam bila smještena, često su izvodili mlade žene i jednog muškarca. Njega su često vodili vani, ispitivali ga i tukli. Kada bi se vraćao bio je sav isprebijan. Nikada nam ništa nije govorio, a ako bi ga neko pitao šta mu je, što je i od čega je otečen, on bi rekao da ga bole zubi. Vjerujem da nije smio ništa pričati, kako kod četnika ne bi pogoršao svoju situaciju.

Četnici su nam stalno govorili kako bi nas oni rado dali u razmjenu, ali kako Alija neće da nas primi. Govorili su: "Eto vam vašeg Alije. On vas neće. Vidite kako ste bezvrijedni. Mi vas džaba hranimo".

U drugom mjesecu zatočenja u Kalinoviku, ja i još devet djevojaka potrpane smo u jedan kamion, u kome je bio i jedan jako izudaran, modar i krvav čovjek, kome je bilo tridesetak godina. Njega su četnici natjerali da nosi srpsku zastavu, a uz to su ga nogama i čizmama udarali po leđima i glavi.

Mislila sam da će nas odvesti u Foču, ali su nas odveli na neku poljoprivrednu farmu. Tu su bile zatočene sve udate žene. Jedino sam ja među njima bila djevojčica...

Na toj farmi nisu nas dugo ostavili na miru. Došli su odmah sutra dan po mene i ostale žene i samo su nam naredili da ustanemo. Izabirali su nas, upirući u nas prstom: "Ti, ti, ti...". Od svih tih četnika znala sam da jednog zovu "Žaga", jer on je često tu dolazio. Bioje srednje visine, mršav, jako neuredan i imaoje modricu ispod jednog oka. Bio je među četnicima koji su me poveli zajedno sa ostalim ženama.
Na vrh Go down
Haris
stari dzematlija
stari dzematlija



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Wed Jun 25, 2008 10:02 pm

"Osjećala sam se uprljana i ponižena..."

Odveli su nas na rad i zadržali na farmi do predvečer, kada me je jedan mladi četnik uzeo za ruku i rekao:
"Ova je moja". Nisam vidjela gdje su odveli druge žene. Mene je taj četnik ispitivao da li nas je ranije neko dirao ili pljačkao. Rekla sam mu da su nam uzeli sve pare i zlato. Poveo me je za ruku u jednu šupu na farmi i zaključao vrata za nama. Ja sam počela plakati i moliti ga da me ne dira, govoreći mu da sam nevina, da nemam nikakvo iskustvo sa muškarcem. On je šutio i na neku slamu prostirao šatorsko krilo. Kada sam počela plakati glasnije, povikao je na mene, nazvavsi me balavom balinkurom, prišao mi je i nekoliko puta ošamario tako jako, da sam pala. Onda mi je naredio da se brzo skinem, na što sam ja skočila i pošla prema vratima. On me je stigao i stegao lijevom rukom s leđa, a drugom mi oštricu noža stavio pod grlo, derući se na mene i govoreći kako me on čuva od starih, debelih i bradatih četnika, koji bi me, da nema njega iskasapili. Bacio me na šatorsko krilo i bespomoćnu svukao potpuno do gola. Nisam se smjela opirati i drhtala sam skupljenih nogu dok sam rukama pokrivala gole grudi.

On mi je prišao samo spuštenih pantalona do članaka. Jako me je boljelo i gotovo sam vriskala. Otimala sam se i molila ga da me poštedi, ali on mi je udario još nekoliko šamara od kojih mi je lice bilo utrnulo. Opet je pokušavao, ali nije mogao. Onda je iz bluze izvadio neku kremu i njome namazao prste svoje ruke koje mi je poslije ugurao u vaginu. Vrisnula sam od jakog bola i prokrvarila, a on mi je na silu raširio noge i obeščastio me. To mi je sve činio skoro pola sata...

Kada se zadovoljio, digao se sa mene i donio mi manji kanister vode da se operem, a poslije me je odveo među ostale žene. Gotovo sve su bile silovane od strane ostalih četnika, kao što sam bila i ja.



Osjećala sam se uprljana i ponižena i htjela sam sve što prije da zaboravim, ili da me nema, da umrem...

Sve ovo izjavljujem, opisujući detaljno svoje patnje, kako bih svojom izjavom opisala šta su nama Bošnjakinjama činili četnici, goneći nas sa naše zemlje, zatirući sve naše tragove, mučeći nas i ponižavajući.

Kada sam stigla do zgrade u kojoj smo bile zatočene, ispred ulaza sam vidjela jednog čovjeka kako leži položen na stomak, na zemlju, sa svezanom žicom oko ruku i vrata. Ako bi pomakao ruke, zatezao bi žicu na vratu i tako bi se davio. Malo potom je naišao jedan stariji četnik i dao je pušku četniku koji je stajao pored tog svezanog Bošnjaka. Upitao ga je da li je ikad ubio čovjeka i naredio mu da ubije tog koji je bio vezan. Ovaj mu je odgovorio da neće to da uradi svezanom čovjeku i otišao je. Kada sam ušla unutra, čula sam pucanj iza sebe... Kasnije smo saznale da je onaj stari četnik ubio svezanog i nemoćnog Bošnjaka.

Mene su tada uveli u jednu sobu, gdje je bila i jedna žena koju su optuživali da je pucala u jednog srpskog vojnika. Ona se branila govoreći da to nije uradila i da u to vrijeme nije bila na mjestu gdje se to desilo. Četnici su je tukli nogama, svukli su joj odjeću i istjerali golu napolje, a onda su se čuli pucnji. Tako su ubili tu ženu.

S četnicima je bio i sin jednog četnickog oficira koji je imao oko 13 godina. Tog oficira sam vidjela kada smo kasnije otišli da večeramo. Govorio mi je da slobodno jedem i da se ne plašim. Nosio je na glavi šubaru sa četničkom kokardom i imao je veliku bradu. Pokazao mi je svog sina i zakleo se njime da me više niko neće smjeti dirati. Rekao je još da ću od sada spavati u njegovoj sobi, gdje spava njegov sin i još jedan srpski vojnik.

Kasnije me je odveo u sobu gdje sam trebala spavati. Desetak minuta poslije, u tu sobu je ušao jedan četnik, star oko 45 godina i pitao me, smješkajući se pijano, da li sam ikada spavala s muškarcem. Odgovorila sam da nisam, a on mi je odgovorio: "Ja ću tebe tome naučiti, ako te danas nije naučio Dragan". Bio je debeo i visok... Sledila sam se od straha gedajući i slušajući ga. Bila sam sva izgubljena i smušena i okrenula se od njega prema uglu sobe.

Onda je on izašao iz sobe, a u sobu je potom došao neki mladić koji mi je rekao da me niko neće dirati zato što sam u
vojvodinoj sobi. Poslije njega je došao drugi mladić i rekao mi da se spremim jer treba odmah da se vratim u Kalinovik, jer su druge žene već krenule prema kamionu. Nisam mogla da povjerujem da nas vraćaju sa farme. Drhtala sam.

Vratili su nas u Kalinovik u školu, koja je bila pretvorena u logor. Sutradan sam vidjela onog mladića koji je bio na farmi, kao i još nekoliko četnika.

"Oni su veći paćenici od nas koje su patili..."

U zarobljeništvu mi je kao djevojčici bilo veoma teško. Teško je bilo i mome bratu i sestri. Ipak, najteže mi je bilo kada me je grubo silovao četnik na farmi. Kada su mene izabrali da pođem na farmu, ja sam došla do polovine sale, onda sam se okrenula i vratila se do brata i sestre...
Poljubila sam ih, misleći da ih više nikada neću vidjeti... [/b]Mislila sam da nas vode na strijeljanje. Da su to učinili prekratili bi mi moju patnju i poniženje koje i danas duboko osjećam u sebi.[/b]

Srbi - četnici koji su nas zlostavljali ponašali su se kao divljaci. U njima je bio životinjski nagon..., da nas Bošnjake muče, da nam čine svoje zlo... Takve ljude, koji drugima mogu nanijeti toliko zlo, ne smatram ljudima.
Oni su veći paćenici od nas koje su patili. To im je sigurno Božija kazna koja me tješi i čini najbogatije ljudsko zadovoljenje.

http://www.islambosna.ba/forum/index.php?topic=8353.0
Na vrh Go down
takvaran
aktivni dzematlija
aktivni dzematlija



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Fri Jul 04, 2008 8:50 pm

SubhanAllah..kakve strasne stvari...
Najezio sam se dok sam citao ovo....
Klao bi te cetnike rodjenim zubima.
Na vrh Go down
_Mersy_
aktivni dzematlija
aktivni dzematlija



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Fri Jul 04, 2008 11:33 pm

svasta kako tuzno
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Sun Jul 20, 2008 9:09 pm

Obmana žrtava


Ako je pravedno što će Lukići biti oslobođeni krivice za silovanja djevojčica i žena, postavlja se pitanje šta znači riječ pravda i pravednost u glavama čelnika Tribunala...


20.07.2008.

(sanja @avaz.ba)

Samo prije mjesec čelnica Udruženja "Žena - žrtva rata" Bakira Hasečić je slijepo vjerujući uposlenicima u kancelariji Haškog tribunala u Sarajevu bila zadovoljna obaviješću da će optužnica protiv Milana i Sredoja Lukića biti proširena za gnusna silovanja djevojčica i žena koja su počinili u Višegradu.

U tome je prepoznala životni motiv "Pravda je spora, ali dosežna". Nažalost, ovaj put nije bilo tako - Lukićima se u optužnici nije našlo ni slovo o zvjerskim silovanjima koja su počinili, a brojne njihove žrtve su to u šoku od nepravde saznale tek na dan čitanja optužnice.

Na hiljade pitanja kako i zašto, uslijedilo je puko birokratsko i sramotno obrazloženje kako je Haško tužilaštvo zakasnilo s predajom zahtjeva za proširenje optužnice.

No, nigdje odgovora na pitanje šta je s izjavama žrtava Lukićevih zvjerskih zločina davanih svih proteklih godina. Zbog čega su djevojke, koje su zvjerska silovanja preživjele sa samo 13 ili 15 godina, prolazile kroz sumornu proceduru i do detalja opisivale patnju i gnusne zločine koji su urezani u njihovo sjećanje i duše za sva vremena.

Kako njima danas reći da će Lukići, čije je ime zauvijek vezano za zloglasni logor hotel "Vilina vlas" i gorku sudbinu brojnih žena, zbog "zakašnjelog zahtjeva" nekog dobro plaćenog birokrate iz Haga, ostati nekažnjeni za najveća zlodjela koja su počinili. Kako objasniti šta se čekalo sa zahtjevom za proširenje optužnice protiv Lukića svih proteklih godina dok su njihova neumorna svjedočenja trpana pod tepih.



Sanja Škuletić

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/komentar-dana/obmana-zrtava

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Sun Aug 03, 2008 10:03 pm

PRODAJA ŽENA


Broj dosjea:1803

Logor:Partizan-kuća Nusreta Karamana

Općina:Foča


...Nisam se imala kome obratiti. Jednom me je silovao Zoran Samardžić. To je trajalo sigurno 2 sata neprekidno. To je bilo divljačko iživljavanje, da ne možeš zamisliti tako nešto...Poslije 4 mjeseca dolazi Gojko Janković, Dragan Telenović i "Tuta2. Rekli su da 4 djevojke moraju ili ubiti, ili poslati za Foču, jer oni nemaju dovoljno hrane da nas hrane. Ostale su DŽ, L i J. U foču smo otišle ja, E.B, A.S i A.B. Odveli su nas u jedan stan kod "ribarskog". Tu smo prenoćile jednu noć. Janković nam je govorio da ćemo tu biti sigurne i da nas niko neće dirati. Međutim, sutradan dolaze kupci koji su nas kupili od njih.
-Š ta su vam tada ti ljudi govorili?
Ništa oni nama nisu govorili, nego smo to poslije iz njihove priče saznali da je to prodaja i trgovina s nama. Rekli su nam:" Ići ćete kod ovih momaka i tamo će vam biti super. Niko vam neće dolaziti i imaćete svega." Došao je Kovač Radomir zvani 2Klamfa2 i Jagoš Kostić zvani "Jaga". Oni su nas odveli u nečiji stan, u " Brenu" na četvrti sprat. Bile smo zajedno nas četiri djevojke. Tu smo bile "“ dana i nisu nikoga drugog dovodili, ali je Klamfa bio gori nego da je bilo njih deset četnika. On je morao na svakoj od nas da se iživljava. Ponašao se manijački. Odatle daju mene i malu Almiru nekim Srbijancima u neku kuću.
-Znači li to da je bilo i trgovanja robljem ?Jeste li vi svjedok tome ? Ko je u stvari sa vama trgovao?
Da bila sam svjedok. Trgovali su svi oni izmedju sebe.
-Jeste li bili prisutni kada su davali pare?
Jesam tada kada je Stanković dao Klamfi novac. Ne znam koliko.

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Sun Aug 03, 2008 10:04 pm

IZVRGAVANJE ŽENA JAVNOM RUGLU (RAD GOLIH ŽENA)

Broj dosjea:2469

Logor.Sušica

Općina: Vlasenica


Iz autobusa smo izašli i došli smo pred jednu farmu. Bio je to užasni Čelopek kod Zvornika. Tri autobusa su zastala tu, a za druge se ne zna gdje je nestala. Smještena sam u malu sobu, sa još puno "duša", gdje smo bili skoro jedno pored drugog. Te noći, nas, djevojke, su ponovo izvodili u neke druge sobe i njih deset je nas četiri silovalo. Udarali su nas ako vrisnemo ili zovemo u pomoć ili ako plačemo. Govorili su nam da smo sada njihove žene. Tu smo bile samo tri dana. Za svoje roditelje nisam ni znala. Izvodili su nas na velike gomile slame, gdje su nas i dalje zlostavljali u svako doba dana i noći. Za tri dana samo smo dva puta dobili jelo.
Treći dan došao je kamion tamić sa zelenom ceradom dje su me sa još tri djevojke dovezli u logor Vlasenica. Tu su nas gonili da idemo na njive da kopamo potpuno gole i iznemogle. Odvodili su nas sa njive u obližnju šumu jednu po jednu i silovali. Žiletima su nekim po tijelu crtali krstove i lizali krv sa žileta. Tu sam bila nekoliko dana nisam znala tačno ni koji je dan ni datum. Uveče su me izvodili i postrojimo se uza zid da nas streljaju jer govore da nismo više za živjeti. I tako nas opet vrate i bace među tu ostale zarobljenike u logoru. Neki zarobljenici su gledali u nas i plakali drugi prikrivali oči da nas gledaju tako gole i iznemogle. Davali su nam malo hljeba koji su sakrili u džepove.
Za nekoliko dana opet nas izvedoše u jedan kamion i negdje odvezoše. Sa nama je bio jedan vojnik sa velikom bradom. Pričao nam je da smo bile dobre i da nas vode u Bratunac među logoraše koji trebaju da se razmjene. Ali to nije bilo tako. I tu su nas patili, maltretirali i silovali i noću i danju. Odvodili su nas u neke prostorije gdje se po zidu vidjela krv i oslikani krvavi prsti po zidu. Odatle su nas jednom prebacili u Bijeljinu u neki logor, ali kad smo tu došli, pred nas izađoše srpski vojnici i rekoše:"Ubijte ih, ovdje više nema mjesta.2 Mi smo sjedile u prikolici kamiona i krile smo lica od njih. Ponovo su nas vratili u Bratunac, gdje smo nakon preživljene patnje i užasnog maltretiranja na ivici života razmijenjene, i poslije otišle prema Kladnju.

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Sun Aug 03, 2008 10:07 pm

PRISILJAVANJE ŽENA NA SKRNAVLJENJE VJERSKIH OBIČAJA


Broj dosjea:1777

Logor:Motel "Sonja"

Općina: Vogošća


Onda me je Vlaćo Brane lično odveo u jednu kuću koja je bila dodata motelu "Sonja". Tu su me odveli navodno da se ne bi vraćala kući,pošto je bilo kasno. Međitim, tu su se redali nada mnom. Prvo Vlaćo, omda još dvojica srbijanaca.
- Da li ste se smjeli oduprijeti ?
Ja ni danas ne znam šta se desilo, jer sam bila šikirana.
-jeste li lično poznavali Vlaću?
Ne. Nikada tog čovjeka nisam vidjela iako je živio u Vogošći. Da li je on mene poznavao ne znam, ali jeste sigurno moga muža...ali nevetano za to ko sam i šta sam, njima je bilo bitno ženu kao ženu pšoniziti, kao muslimanku, i šta drugo uraditi nego je silovati.
-Š ta su vam govorili da bi vas ponizili?
Ništa nisu govorili, jer je to bilo kasno, već oko 12.00 sati. To je trajalo sat i po dok su se oni šetali oko mene, zagledali me i mjerkali. Tako da je bilo oko pola dva kad su me silovali. Nije bilo priče samo uđu na vrata, šamar zvekne...Srbijanac mi je naredio da se skinem gola. Bila je neke kožica i on me je pitao da li znam klanjati, da tu pred njima klanjam gola. Uradio je to što je uradio i još njih dvojica. Tu sam ostala do ujutro do 12.00 sati.
Došao je Brane i naredio da izađem. Smjestio me je u auto i odveo kući. Ja sam tražila da idem u Sarajevo, ali nije bilo govora o tome. I tada mi je zabranjeno kretanje. To je bio kućni pritvor.
-Koliko je sve to trajalo?
Trajalo je do mog drugog hapšenja, do 25.12 1992 godine. Onda su pohapsili uglavnom sve muslimane u semizovcu. Koliko ih je ostalo, ja tačno ne znam....

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Sun Aug 03, 2008 10:09 pm

Maida Ćupina ispričala kako je dva puta silovana u Nevesinju


Maida Ćupina, svjedok Tužiteljstva BiH na suđenju Krsti Saviću i Milku Mučibabiću, ispričala je kako je dva puta silovana u Nevesinju 1992. godine. Tužiteljstvo BiH smatra da su obojica optuženih, kao pripadnici policije, sudjelovali u protjerivanju, prisilnim nestancima, ubojstvima, silovanjima i zatvaranjima Bošnjaka i Hrvata s područja Nevesinja. Ćupina se prisjetila oba silovanja, te rekla ime jednog od navodnih počinitelja, javlja BIRN - Justice Report.

"Moj silovatelj je Milan Andrić. Dao mi je dugme, govoreći da je to znak da me nitko više neće dirati. Vrlo često sanjam to dugme i vrištim u snu", ispričala je istaknuvši da je ime silovatelja saznala naknadno od "jednog prolaznika", ali da mu dobro pamti lik.
Prvi put je seksualno zlostavljana u svojoj kući 14. travnja 1992. godine kada su vojnici tražili njenog muža Muju.
"Skupina naoružanih vojnika upala je u kuću i tražila mog muža Muju. Nije bio tu i ja sam morala poći s njima da ga tražim, dok su trojica vojnika ostali u kući s mojom kćerkom kojoj je tada bilo osam godina", prisjetila se Ćupina.
Jedan od vojnika, kako je rekla, ju je upozorio da prije nego su krenuli da njegovi ljudi znaju koliko mogu čekati dodavši "Znate da je i vaša kćerka s njima".

Nakon što su našli Muju Ćupinu vojnici i Maida su se vratili u kuću gdje su zatekli onesviješćenu kćerku, a ispred kuće kombi sa zatamnjenim staklima kojim je kasnije odvezen njen muž i još jedan susjed.

"Vojnici su me tad u kući seksualno zlostavljali. Govorili su da Mujo ima zgodnu ženu.... Kad su otišli, uzela sam svoje dijete i sjela ispred kuće na stubište. Jedna susjeda mi je donijela limunadu da se osvježim", kazala je Ćupina.
Mujo se vratio pretučen i ponovno je odveden 16. lipnja 1992. godine.

"Došle su dvije uniformirane osobe, pretresli kuću tražeći radio stanicu koju nikada nismo imali. Tada odvode Muju. Istrčala sam na ulicu i vidjela predratnog policajca, Đeru Đerića, kojeg su ti vojnici oslovljavali s komandire", kazala je svjedokinja dadavši da se vratila u kući i "sjedila i čekala je da ga vrate".

"Onda je došla susjeda Desa Vasković. Mojim roditeljima je rekla da su Mujino tjelo našli iza zgrade policije, zajedno s tijelima Redže Trebovića i Nafije. Rekla je da su se susjedi koje blizu žive žalile jer su leševi puni muha koje im ulaze u kuću", kazala je Ćupina dodavši da su joj ovo roditelji ispričali tek kada je cijela obitelj izišla iz Nevesinja.

Maida Ćupina je otišla iz Nevesinja zajedno s djecom i roditeljima desetak dana nakon što je njen muž odveden. Izašli su tako što su kamionom preveženi do linije razgraničenja između srpske vojske i Armije BiH.

"Megafonom smo obavješteni da Bošnjaci dođu ispred općine i da će biti prebačeni na drugu teritoriju. Ukrcali su nas na kamion. Došli smo do Pobrića gostione, iznad sela Busak. Mislim da nas je bilo 43. Kada smo krenuli, počela je pucnjava. Neki su pobijeni, a neki su naišli na mine i tako poginuli", kazala je svjedokinja. Nju i još dvije žene zaustavili su vojnici i odveli u šumu, naredili im da se skinu i "obavili svoj posao". Svjedokinja ističe da je nakon izlaska iz Nevesinja "čula različite priče o stradanju muža", a jedna od njih je da ga je "Krsto Savić pokosio rafalom nakon što je on pokušao pobjeći iz stanice policije".

Do danas ne zna što je bilo sa njenim suprugom.

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Sun Aug 03, 2008 10:12 pm

Ubili joj supruga, brata, oca i svekra, a nju silovali pred majkom i kćerkom





SARAJEVO - Zaštićena svjedokinja "S" ispričala je danas, svjedočeći u predmetu protiv Željka Leleka, optuženog za zločin protiv čovječnosti na području općine Višegrad, da je 14. lipanj 1992. godine bio najgori dan u njenom životu. Ubijeni su joj suprug, brat, otac i svekar.

Prema njenom svjedočenju, tog dana su srpski vojnici zapucali iznad mjesta gdje je stanovala, a ubrzo su se četiri srpska vojnika pojavili pred njenom kućom. Jedan od njih, susjed Ljubiša Savić, i još jedan vojnik ostali su pred kućom, a u njenu kuću su ušli Željko Lelek i njoj nepoznat vojnik. U kući su tada bile i njene tri kćerke, majka i tetka. Muž se krio u šumi.

Lelek je, kazala je, šutnuo tepsiju s bajramskim kolačima i povikao: Gledaj bajramskih kolača, majku im tursku! Kada je pokušala pobjeći kroz prozor, odgurnuo je, udarila je u ormar i onesvijestila se. Sjeća se da je drugi vojnik "pošao rukama prema njenoj odjeći". Osvijestivši se, shvatila je da je silovana i mokra od vode kojom je polijevana. Iznad sebe je ugledala svoju majku i stariju, 13-godišnju kćerku, a nijedan od vojnika nije bio u kući. Saznala je da su i njena majka i kćerka gledale njeno silovanje. Ne zna je li Željko Lelek bio taj koji je silovao, ili je to bio onaj drugi vojnik. Njena majka nije bila iz tog mjesta, nije ih poznavala i nije joj mogla reći tko je to učinio.

Ubrzo je morala pred kuću. Tu je bilo dvadesetak njenih susjeda i mještana. Svima je naređeno da stanu u stroj da bi ih tu sve strijeljali. Ali je naredba promijenjena da se pogubljenje učini na višegradskoj ćupriji. Tada je odlučila ne ići. Smatrala je kako je bolje da je ubiju nego da gleda kako joj kolju djecu i bacaju u Drinu. Ipak je krenula.

Ova svjedokinja je danas prepoznala Željka Leleka u sudnici, "iako je prije 15 godina bio mlađi". Sjeća se da je pratio "grupu" do ćuprije. Imao je kratku smeđu kosu, jedva primjetnu bradu, gologlav, u maskirnoj uniformi i nosio dugu pušku. Otprije ga, naglasila je, nije poznavala, ali je od drugih žena, susjeda Bošnjakinja, saznala da je on sin Čede Leleka, višegradskog prometnog policajca.

"S" je s ostalima dospjela u zgradu Crvenog križa, gdje je bilo oko 400 ljudi. Od njih je traženo da potpišu kako dobrovoljno napuštaju svoje kuće. To nije htjela učiniti. Svi su morali prenoćiti kod rodbine, a ujutro, 15. lipnja, napustili su Višegrad autobusima koji su ih čekali na gradskom trgu.

Željko (Čedomir) Lelek rođen je 1962. godine u Goraždu. Srbin je po nacionalnosti, državljanin BiH, oženjen i otac dvoje djece. Mjesto stanovanja je Višegrad. Do uhićenja 5. svibnja 2006. godine bio je policajac u Višegradu.

Po optužnici, koju je Sud BiH potvrdio 20. studenog 2006. godine, Željko Lelek se tereti da je u travnju, svibnju i lipnju 1992. godine u svojstvu pripadnika policije u Višegradu vršio, među ostalim, ubojstva, mučenja i silovanja u okviru širokog i sistematičnog napada srpske vojske, policije i paravojnih formacija usmjerenog protiv bošnjačkog stanovništva na području općine Višegrad. Optužnica protiv Željka Leleka je prva kojom se neko tereti za masovna silovanja žena u Višegradu.


Pincom.info / Fena

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Sun Aug 03, 2008 10:19 pm

SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE MUŠKARACA

Broj dosjea:4977

Logor:KPD

Općina:Foča

-Da li ste za to vrijeme boravka išli na prisilan rad ?
Išao sam u rudnik Miljevina i u Velečevo da čistim štale. Nekada smo utovarali smeće...Krili su me devet puta u štampariji, pekari...Krili su me od Crvenog križa, da me ne bi evidentirali
-Koliko je bilo zatvorenika kada ste došli u KPD? Da li je bilo žena i djece?
Bili su samo muškarci. Žene su vodili, kako sam čuo, na Brione, u Velečevo, Partizan, Miljevinu....
-Koja vrsta zločina je kod vas primjenjivana? Čime su vas tukli?
Najviše je bilo silovanja. Mene lično je silovalo 28 četnika. Nikome se ne ponovilo ono što je meni bilo. Proklinjao sam majku koja me je rodila. Uzimali su šišarku okrenuli bi je naopako, gurnuli u analni otvor i onda počeli da čupaju. Onda su mi davali da pijem neke velike tablete, koje su bile gorke kao čemer. Od njih sam se onesvještavao. Ništa nisam znao za sebe. Ništa nisam znao za sebe. Kad bi došao sebi pričao bi svašta, ni sam ne znam šta.
Vodili su me ne električnu stolicu. Spasio me je ponovo Božo Ivanović. Tada me je njihova televizija snimala, trebao sam da priznam nešto što nisam uradio. Dali su mi nekakav papir, uključili kameru, stavili mikrofon pred mene i rekli da čitam sve što je napisano, a to je da sam palio četnike, da sam sjekao prste...Htjeli su me predstaviti kao ratnog zločinca, kao da idem u Hag. Prije mene su isto Š ošević Rasima tjerali da prizna i kako on nije htio, živa su ga gulili dok nije umro. Uhvatili su i Junuza Mulahmetovića, koga su ispitivali i on je priznao.
-Kako su se ti mučitelji ponašali?
Razbojnički! Kada dođu neće rukom da otvore vrata, nego nogom. Uđu sa automatskim puškama i počnu pucati po zidu. Tako su nas stalno prepadali. Samicu bi šlaufom naprskali vodom i tjerali da se skinemo goli i da u vodi ležimo. Svašta su radili...


SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE ŽENA



Broj dosjea:2754

Logor: Partizan

Općina:Foča


Sredinom augusta 1992 godine zarobljena sam od strane četnika i odvedena u Partizan.
U partizanu sam bila maltretirana na razne načine.
Tek kada sam stigla, bile su starije žene, znala sam da si u nih tikli i ja sam se sakrila u WC. Jedab me je četnik tražio i našao me u WC-u.Rekao mi je da se skinem, ja sam odbijala da sam stara, da bi mu mogla biti majka, ali on je potrgao svu odjeću sa mene i stavio mi nož pod vrat. Tada me je silovao na koritu od vode. Ne znam mu ime, ali je bio mlađi čovjek. Često je dolazio sa nekom Anđom koja je radila u Trikotaži, navodno je išao sa njom.
Često su dolazili: Tuta, Gica, Panković Nebojša i silovali su :Š .M, E.i M.Ć koju je Gica vodio na Brod u svoj stan. Imala je malo dijete koje je nosila sa sobom. Gore bi je silovao i ponovo je vratio u Partizan. Sve žene koje su bile tu, većina je bila starije dobi, tukli su željeznom šipkom tako da su sve bile krvave. Jednom mi je Gica stavio nož pod grlo, zražio je pare i zlato. Kada sam mu rekla da nemem, jer nam je sve uzeo Tuta,, bacio mi je bombu u krilo, ali nije bila odvrnuta, da se ja prepadnem. Kasnije je ponovo vratio za pojas.
Po danu nisu dolazili da siluju, samo po noći. E. Su odvodili i ponovo vraćali, ali M. Su odveli i nikad je nisu vratili.
Sve je to trajalo do sredine novembra i onda su nas poslali sa autobusima prema Ustikolini, odakle smo pješke došli do Osanice. I danas imam strašnih posljedica psihičke i fizičke prirode...



SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE (DJECE) MALOLJETNICA


Broj dosjea:1803

Logor:Barake-Buk bijela

Općina: Foča



...Psovali su, derali se, vrištali, pjevali četničke pjesme 8koje nikad do tada nisam čula)...Proveli su nas kroz naše selo. Kuće su već bile spaljene i gorjele su. Mi smo išli i šutili. Psovali su nam majku. Govorili su:2 Gdje vam je Alija? Š to vam on ne pomogne? J.... vam on majku! Balije..." Do tada nisam ni znala za tu riječ balija i ustaša. Dotjerali su nas do Mješaja na asfaltnu cestu koja vodi prema Tjentištu. Tamo je bilo puno vojnika. Pretežno su to bile komšije iz Mješaja. Tu je sjedio Gojko Filipović, a do njega ostali četnici. Smijali su nam se..
Mene su uveli u drugi dio barake. Tu ulazi jedan stariji četnik (40-50 godina) i baca me na krevet. Strgao je odjeću i veš sa mene. Govorio mi je:" Ne boj se! Neće ti biti ništa! Samo ću ja biti sa tobom." Međutim, u međuvremenu se napravio red četnika ispred vrata. Ne znam koliko ih je bilo, ali sam brojala do deset i dalje nisam mogla.Dok se to sve dešavalo ja sam čula kako se napolju dere moj amidžić, kako je zapomagao i kako su ga tukli...onda sam čula pucanj i viku:2 Pobježe balija!" Znala sam istog trenutka da su ga ubili.
-Znači oni su vas počeli seksualno zlostavljati odmah kad su vas doveli. Da li su to radili i sa ostalim ženama?
Ja sam bila u toj baraci i ne znam šta se vani dešavalo. Mislim da smo tu najgore prošle ja i mala E.B.
Za to vrijeme dok sam bila u baraci sam čula veliku pucnjavu i mislila dam da ubijaju jedno po jedno i da ih bacaju u Drinu.
Mene su izmrcvarili. Tu sam ostala 3-4 sata, dok su se oni iživljavali na meni dok dok im je bilo dosta silovanja. Ja nisam mogla da ustanem ni da se obučem. Došli su i naredili mi da se obučem i da idem u autobus, koji je skoro krenuo sa ostalima. Izvela su me dvojica i ja sam nekako došla do autobusa. Tamo su bili svi ostali osim male E. Njena majka je stajla pred autobusom, plakala i molila da joj vrate dijete.
-Koliko je E. Tada imala godina?
Ona je imala 15-16 godina. Kasnije su je doveli u autobus...




SEKSUALNO ZLOSTAVLJANE PRED RODITELJIMA, DJECOM I ČLANOVIMA OBITELJI


Broj dosjea:3887

Logor:Čohodar Mahala

Općina: Foča



Noć,24.06.1992 godine. Bilo je 12.30 sati. Djeca su spavala a ja sam bila budna. Odjednom sam čula da neko lupa na vrata. Od straha sam zanijemila, mislila sam da će mi srce iskočiti. Čula sam kako me muški glas doziva i govori:" Balijko otvori, neću ti ništa!" Pošto sam i dalje šutila, začuše se rafali. Stakla su počela padati po djeci. Probudili su se. Strah, plač...Stavila sam ih pod kuhinjski sto, zatrpala jastucima i jorganima, a ja sam legla na pod. Rafali i pucnjava po kući je trajala i dalje. Nazvala sam Gorana Mitrašinovića. Njegov otac mi je rekao da je on na straži kod moje kuće i da se ništa ne bojim. Poslije nekog vremena čula sam kako neko viče:" Milane, šta radiš?! I opsova nešto. Pucnjava se stiša i sve utihnu. Kada sam izvadila djecu ispod stola nisu glasa davali, bili su mokri i znoj je curio iz njih. Da su još malo ostali pod stolom ugušili bi se.
Drugi, 25.06, najcrnji dan- Crnogorac me na oči moga 7 g sina uze, tada je moj sin dobio napad ukočio se, a oči su mu bile otvorene. Udario me je još jednom i rekao Turkinjo nismo završili sutra ću ponovo doći. Iako sam bila sva u modricama pritrčala sam mom sinu koji je bio bez svijesti, umivala ga i jezik mu izvadila van da se ne bi udušio, mada sam tada mislila da je mrtav. Odjednom je trepnuo i počeo da povraća, okrenula sam ga na stomak ne mogu vam to više opisati to je bio užas najteži dan u životu. Drugo dvoje djece su plakala i tresla se. Tu noć sam pomišljala da ubijem i njih i sebe ali nisam smislila način...

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Sun Aug 03, 2008 10:24 pm

Svjedočenje Bošnjakinje iz Višegrada koju su sa više žena i djevojaka silovali srpski fašisti:


POPLJAČKALI SU NAS, TUKLI, SILOVALI I UBIJALI



Po mene je došao MILAN LUKIĆ i mog muža u jednu malu prostoriju na sprat Vatrogasnog doma naređuje nam da predamo pare, devize i zlato. Mi smo predali veću svotu para, a mislim da je bilo u devizama oko 25 hiljada maraka i dvije štedne knjižice koje su glasile na ime mog muža, a meni nije bilo poznato koliki je iznos bio na knjižicama. Želim napomenuti da smo bili vrlo imućni. Ja sam se morala skinuti gola da bi me pregledali da nisam nešto sakrila, a to je radio Lakić Mirka mesara sin Dragan. To mi je bio najteži momenat u životu što sam se morala skidati gola, a na vratima je stajao BOBAN Š IMŠ IĆ.

Polovinom mjeseca aprila u naše selo Žlijeb su došli pripadnici bivše JNA (Užički korpus) i domaći srbi. Tada su vršili pretres naših kuća oduzimali lično naoružanja na koje su muslimani imali odobrenje, ali nikome nisu davali bilo kakav papir.

U mjesecu maju naše selo je bilo u opkruženju tako da su svaki dan po našem selu odnosno kućama pucali iz lahkog i teškog naoružanja.

Dana, a mislim da je to bilo 17.06.1992.godine od strane komšija srba iz sela: Žlijeb, Pozderčići, Gostilja, Kragujevac i dr. Sela protjerani smo mi muslimani iz naših kuća. Protjerivanje su izvršili MILIČEVIĆ GORAN, BOBAN Š IMŠ IĆ, ĐURIĆ MILOJE, NOVAKOVIĆ ZORAN I dr. Čijih imena se ne mogu da sjetim, a neke nisam ni poznavala. Naprijed navedeni su nas gonili ispred sebe do sela Podobravnje. Neki su bili u uniformi bivše JNA, a neki u civilnoj odjeći. U selu Obravnje su nas potrpali u kamione pod ceradom i pravo nas odvukli u "Vatrogasni dom" u Višegradu. Taj dan naćamo u Vatrogasnom domu, a to je 17.06.1992. godine. Istog dana kada su nas doveli u Vatrogasni dom popisali su nas. Samnom su bile žene iz sele Žlijeb, moje komšinice i to: sva imena poznata redakciji Bošnjaci.net, koje su do danas umrle prirodnom smrću. Sa nama su bili i 18 muškaraca i mldb. djece.

Dana 18.06.1992.godine dolazi MILAN LUKIĆ, MITAR VASILJEVIĆ, BOBAN Š IMŠ IĆ i još oko pet njih koje nisam poznavala ja ali su ih poznavale druge žene.


2.


Naprijed navedeni su naredili 20-torici bošnjačkih muškarca da se izdvoje i odveli su ih. BOBAN Š IMŠ IĆ, MILAN LUKIĆ, MITAR VASILJEVIĆ su nam rekli da ih vode na razmjenu.

Međutim do danas se više nikada nisu vratili. Žene, djeca su plakali a Mitar Vasiljević je pogladio po glavi kćerku M.G. i rekalo: Nemoj da plačeš vratiće se otišao je na razmjenu na Pale, to je rekao Mitar Vasiljević. Boban Š imšić je stajao na vratima i bio je naoružan kao i svi ostali naprijed navedeni. Boban Š imšić je bio u policijskoj uniformi i pored automata imao je i pištolj i ručne bombe. Bobanu Š imšiću je prišla F. iz Žlijeba i rekla: šta je se muškarcima hoće li se vraćati. On je rekao marš od mene i otišao.

Od trenutka kada su odveli muškarce tj. 18.06.1992.godine počinju odvoditi jednu po jednu ženu na silovanje i zlostavljanje. Kada su odveli muškarce nastavlja odvođenje žena na sprat Vatrogasnog doma, a to je bilo sutradan 19.6.1992.godine. Meni je ponovo naredio MILAN LUKIĆ da idem na sprat Vatrogasnog doma ponovo za nama ide naoružan BOBAN Š IMŠ IĆ i stoji na vratima. Ponovo mi naređuje da se skinem gola, molila sam da to ne čini ali mi je naredio što sam morala uraditi. Kad me je pregledao Lakić Mirka mesara sin Dragan rekao je da više nema para rekao je da idem u prizemlje Vatrogasnog doma. Tada dolazi Milan Lukić i ostali traže ponovo pare i mene udara Dragan Lakić nogom u glavu padam na pod, počinje me udarati po cijelom tijelu, tada sam se onesvijestila. To je sve gledao Boban Š imšić. Dok sam bila onesviješćena nisam znala šta se dalje samnom dešavalo. Kada sam došla sebi naredili su mi da idem u prizemlje. Dugo sam bila u nesvijesti da su žene mislile da spavam. Istog dana uveče nas trpaju u kamion vuku prema Sjemeću. Kad su nas poveli Mitar Vasiljević je naredio da T. zvana siđe sa kamiona da ne može izaći iz Višegrada jer je mora ubiti. Tu sam prepoznala: Miličević Gorana iz Kragujevca sin Radoja, Š imšić Bobana i dr. koje nisam poznavala da su u pratnji konvoja. Zatim viđam PAPIĆ STOJANA iz Trševina, naoružan u uniformi bivše JNA. Tada nama dolazi Miličević Goran, naređuje da se vrate kamioni prema Višegradu i nas voze pravo pred Stanicu javne bezbjednosti. Tad pred nas izlazi BOBAN Š IMŠ IĆ i govori «Vidi mojih komšija neda im se iz Višegrada».

Odatle nas odvode u OŠ «Hasan Veletovac». Svakodnevno odvode žene na silovanje i to: imena šest Bošnjakinja poznata redakiciji. Nisam vidjela ko ih je silovao, ali kada bi se vraćale plakale su i odjeća na njima je bila pocijepana. Jad i pakao je bio u OŠ «Hasan Veletovac». Pošto sam bila pretučena u Vatrogasnom domu često sam dolazila u situaciju da gubim svijest, ali sam stalno viđala Bobana Š imšića, Joksimović Miloja, Papić Stojan, Gorana Miličevića i znam da sam Gorana pitala gdje mi je muž. Dolazio je Mikan nastavnik iz Prelova.

Moram napomenuti stale žene koje sam naprijed navela koje su bile samnom mogu ispričati mnogo više jer sam ja u najtežim momentima od premlaćivanja bila u nesvijesti od čega i danas osjećam teške posljedice i pod stalnom sam kontrolom ljekara.
Spremna sam dati izjavu bilo kom istražnom organu i ispričati istinu kao i svjedočiti o izvršenom ratnom zločinu nad muslimanima u Višegradu.

IZJAVU UZELA:

Bakira Hasečić

bošnjaci.net

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Fri Feb 06, 2009 6:38 pm

Mene su silovali bezbroj puta, Predrag Kujundzic, njegov brat, Golub, S. K., Vasilije Kacavenda, maltene svi Predini vojnici...




Na hiljade je ispovijesti djevojaka i žena, Bošnjakinja koje su tokom agresije na BiH silovane i zlostavljane. Svaka od njih cini se stravicnijom od prethodne.



Ime i prezime djevojke, cije svjedocenje o zlocinima na podrucju dobojske opcine je i sastavni dio optužnice protiv Predraga Kujundžica Prede, zloglasnog vodje "Predinih vukova" kojem se trenutno sudi na Sudu BiH, necemo otkriti, jer je ona na listi zašticenih svjedoka koji su bili žrtve ovog zlikovca. U potresnoj ispovijesti, datoj i Udruženju "Žena - žrtva rata", djevojka koja je u vrijeme kada su se zlocinci iživljavali na njoj imala tek 16 godina, spominje i ime vladike Vasilije Kacavende.


Ubistvo brata


Djavoljeg vladiku, koji je poznat iz vremena agresije kao sveštenik koji je redovno blagosiljao zlocince prije njihovih krvavih pohoda, spominju takodjer u svojim svjedocenjima na desetine silovanih žena i djevojaka sa podrucja dobojske opcine.


- Dobrovoljno dajem izjavu o izvršenom ratnom zlocinu nad civilnim stanovništvom na podrucju sela Grapska, opcina Doboj. Agresija na BiH me zadesila u selu Grapska, gdje sam živjela u kuci sa svojom porodicom - ocem, majkom, dvije sestre i bratom.


Radio Doboj


Ujutro je došao po mene srpski vojnik, izgledao je visok, oko 2 metra, crn, krupne crne oci, prokrezav, starosne dobi oko 30-35 godina. Kasnije sam saznala da mu je nadimak Golub, mislim da je sa Ozrena. Po mene je došao policijskim autom. Odvodi me u Automoto društvo u Doboj. Tamo me je cekao Predrag Kujundžic, rekao mi je da sacekam i da ne razgovaram s bilo kim ako me neko bude nešto pitao. Poslije dolazi sa covjekom kojeg je zvao Kume. Poslije sam saznala da se taj ?ovjek zvao S. K. Tada me trpaju u jedno auto i odvoze u Radio Doboj.


Tu su mi dali jedan tekst koji sam morala 2-3 puta da procitam. Uvode me u studio i naredjuju mi da citam u mikrofon, što sam morala i uraditi. Pisalo je kako ja, muslimanka, odricem se svoje vjere, kako su muslimani za rat krivi, kako su srušili džamiju, kako su oružje davali po selu da se ratuje, kako cu da primim srpsku vjeru i novo ime koje ce biti poslije objavljeno. Ja sam to morala procitati...


Poslije Radio Doboja njih dvojica me odvode u naselje Bare u jednu kucu. Sjecam se samo da, iduci iz Doboja, toj se kuci dolazi s desne strane. Znam da je u blizini bila benzinska pumpa. Tu me je ponovo silovao Predrag Kujundžic i ovaj S. K. Iživljavali su se nada mnom, tjerali na oralni seks. Zlostavljali su me toliko da sam krvarila iz spolnog organa, usta, nosa, cmara.

Tada me odvoze autom na pocetak sela izbacili su me iz auta i otjerali da idem kuci.


Odvodili su me, dovodili, odvodio me Predrag Kujundžic u rovove na Ozren. Tada mi je dao vojnu maskirnu uniformu koju sam morala obuci, na glavu mi natukao crvenu beretku, a na vrat mi je stavio veliki zlatni lancic sa krstom. Predrag mi je naredio da ni kad spavam ne smijem skinuti krst. Nedugo poslije toga dao mi je papir na kome je pisalo da su moji roditelji saglasni da njihova maloljetna kcerka prelazi na ime Aleksandra Kujundžic. Nikada me više niko od cetnika nije zvao mojim pravim imenom, nego Aleksandra ili "robe".

Deset dana nakon što mi je promijenio ime, odveo me je u Bijeljinu da me krsti. Sjecam se, u to vrijeme oko te crkve bila je skela. Objekat je bio u obnovi ili izgradnji. Tad sam upoznala vladiku Vasilija Kacavendu. Kada je Vasilije došao pred mene, raskopcao je svoje pantalone, izvadio spolni organ i natjerao me da njegov spolni organ stavim u svoja usta, što sam morala i uraditi, a ovo mi je radio u jednoj prostoriji od crkve.


Zatim, Predrag pita Vasilija: "Hoceš li je sada ili kasnije, kada bude naša", a Vasilije odgovara: "Necu kasnije, bit ce grijeh kada bude naša, ja hocu sada". Tada me je vladika silovao. Nakon toga su me krstili.


Ostala trudna


Mene su silovali bezbroj puta, Predrag Kujundžic, njegov brat, Golub, S. K., Vasilije Kacavenda, maltene svi Predini vojnici, a na rovovima ko god je htio, on me je davao. Ni sama više ne znam koliko sam puta silovana, na stotine.


Silovana djevojka, "svjedok 2" u slucaju "Kujundžic", završila je potom u Derventi, gdje je ponovo bila silovana, a tjerali su je da radi sve vrste poslova. Tu je i ostala trudna sa V. T., nakon cega je uspjela, na svu srecu, izvršiti abortus, jer V. T. nije "htio ništa balijsko".


Tek u jesen 1996. godine uspjela je pobjeci od V. T. i na ulici srela ženu koja joj je pomogla. Ona i njen suprug držali su kafic gdje se zaposlila, Uz pomoc radio amatera uspjela je uspostaviti kontakt s majkom, i 2000. napustiti Derventu.

Danas živi u Njemackoj, gdje je potražila pomoc psihijatra i od tada se nalazi na redovnom lijecenju.



Izvor: Dnevni Avaz

_________________
Allahu moj, podari mi sabur u svakom trenutku kad pomislim da ne mogu vise, da nemam snage, da nema svrhe. ..Amiin!



Allahu moj ako je ovo sto zelim uraditi lose po mene, po moju vjeru, Dunjaluk i Ahiret , onda to otkloni od mene i odredi mi da se desi bolje od toga, bez obzira sta to bilo, i ucini da time budem zadovoljna.Amin!
Na vrh Go down
beranac
novi dzematlija
novi dzematlija



KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Tue Dec 27, 2011 1:18 am

Strasno...
Na vrh Go down
Sponsored content




KomentarNaslov komentara: Re: Molila sam ih da me ubiju...   Today at 9:49 am

Na vrh Go down
 
Molila sam ih da me ubiju...
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Bosnjacki forum :: Istorija i sve vezano za istoriju-
Idi na: