Bosnjacki forum

Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
 
HomePortalRegistracijaLogin

Share | 
 

 Otkad mi je 1946. skinut zar, osjećam se kao otkrivena

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: MOJ NEVIDLJIVI DAN (NIKAB)   Thu May 29, 2008 8:17 pm

Moj nevidljivi dan


Ako se stepen tolerancije mjeri ne trpljenjem drugačijeg, nego apsolutnim prihvatanjem i poštivanjem, a mjeri se, Sarajevo ima ozbiljan problem. Bosanska prijestolnica nije, čini se, tolerantna prema drugačijem, nego tek prema onome na što su polako, bez praćenja političkih trendova, svikli njeni stanovnici. Može se danas ulicama glavnog grada hodati polugol, s minđušom u nosu, ljubičastom kosom, u trenirci, i sem ponekog, tihog komentara ili još tišeg smiješka - dobacivanja nema. Granica trpljenja ipak postoji. Postavila ju je bivša vlast svojim forsiranjem ekstremnih islamskih grupa, pripadnici tih
istih grupa agresivnim odnosom prema drugom, u ovom slučaju i domaćem, ali i Alijansa, donoseći odluke čiji je rezultat, pored ostalog, konfuzno tumačenje vjerskih osjećaja na osnovu njihove političke korektnosti.

Nakon što je život po pravilima rigidnih islamskih zajednica bio moderan i isplativ, žene koje su odlučile sakriti lica, tijelo pokriti crnim haljinama i svijet posmatrati kroz tanko platno, sada osjećaju naličje svog pristanka.

Ne samo da ih se - bez razmišljanja da li je njihov izgled stvar izbora ili moranja - istovremeno sažalijeva i ismijava nego im se, u suštini, pokušava osporiti prokleto pravo izbora.

Na isti način na koji su njihova "braća i sestre" pokušavali mijenjati svije(s)t bosanskih muslimana.

Novinarka Dana dan je provela pod nikabom, želeći provjeriti kakav je život žena čija se lica ne vide. Otkrila je, međutim, kakvo Sarajevo zna biti, šta je u našim životima promijenio 11. septembar, ali i koliko neke norme svom poštovaocu mogu zakomplikovati životne sitnice, poput vezivanja pertli..

"Ma, nemam ja ništa protiv. Neka svako živi svoj život onako kako hoće. Šta meni smeta ako je ona stavila krpu na glavu. Neka. Samo, ja bih to ufatio i tako prebio a ne bi' dao plakati", kaže stariji gospodin gospođi koja stoji do njega. Opći smijeh zgužvanog trolejbusa. Jedina osoba kojoj nije smiješno je, valjda, ona o kojoj govore. Osoba "s krpom na glavi". U ovom slučaju - ja.

Zadatak je jasan - postati na jedan dan žena pod nikabom. Smjernice: mora biti crn, da ne otkriva oči. Garderoba prilagođena bojom - crna. Rukavice obavezne. Obići sva mjesta na kojima jedna žena može i mora da se pojavi i vidjeti kako će metropola, glavni grad, otvoren, slobodouman i naviknut na sve, da podnese pojavu žene u crnom. Nema problema.

Problem nepostojećeg Aha. Lako je reći. Otkako su zvanično skinute 13. jula 1947. velikom akcijom AFŽ-a, feredže su do prije nekoliko godina ostale prisutne samo u nevjerovatnim pričama u kojima je bilo spašenih partizana i nadmudrenih Švaba. Ovi su prostori, zapravo, do prvih višestranacčkih izbora viđali vrlo malo pokrivenih žena. Iako smo bili potpuno naviknuti da gledamo časne sestre, nakon što su prve žene pod maramama prošetale gradom, počeli su stizati panični pozivi iz inostranstva kojima su prijatelji provjeravali istinitost vijesti da se u Sarajevu svako žensko mora "pobuliti". I hajd' ti njih sada razuvjeri.

Žene pokrivenih lica prošetale su kasnije. Negdje pred kraj rata, paralelno sa pojavom muškaraca koje smo prozvali vehabijama. Njihove žene dobile su naziv nindže. Vrlo malo ko se pitao smeta li njima činjenica da, gdje god prođu, ne mogu ostati nezapažene. Buljili smo u njih pokušavajući odgonetnuti kako se i da li se uopće vidi ispod crnog pokrivača za oči i šta li se nalazi pod svim tim platnom. Ono o čemu smo manje razmišljali, čak i kada smo ih počeli viđati kako voze automobile, šetaju sa djecom u kolicima ili kupuju namirnice u samoposluzi, i kada smo navikli da su tu, oko nas, jeste - kako je unutra?


E, to je, dakle, bio moj zadatak.

Problem prvi - gdje kupiti stvari sa izdiktiranog spiska. Mada u Sarajevu postoji nekoliko specijaliziranih prodavnica sa garderobom "za pokrivene žene", u svakoj od njih će kupca koji traži nikab gledati kao da traži lijevi cvajlburger za blambinger.

Šta sad? Druga opcija je isti sašiti. I da je kakvo čestitije žensko u pitanju, vjerovatno problema stvarno i ne bi bilo, ali sam ja zadnji put iglu uzela u ruke zahvaljujući činjenici da me niko nije gledao, da bi mi je odmah zatim, uz vrisak, oduzeli. "Šta će trogodišnjem djetetu igla!"

Znači, ni to ne može.

A ne može se, vala, ni prići nekom na ulici i onako ga s neba pa u rebra upitati gdje se oblači. U ovom slučaju može biti shvaćeno kao provokacija.

Moja je velika sreća da nije. Vrlo ljubazno, kao da se znamo sto godina, djevojka mi je objasnila da se nikabi i prateća oprema nabavljaju kod sestre koja tu robu ponekad dobije iz zemalja u kojima se oni najnormalnije kupuju u radnji.

Shopping! Ima li i jednoj ženi draže riječi. Sasvim je nebitno šta se kupuje, već od same činjenice da ću trošiti novac osjećam se mnogo bolje. U stanu je već nekoliko djevojaka koje biraju marame. Jedna kupuje haljinu. Ja bih trebala nikab. Nema problema. Koji? Kako koji? Onaj, crni, što svi nose.

Prije svega, mala škola pojmova. Nikab se najčešće prevodi kao veo. Crno je odomaćeno u gotovo svim islamskim zemljama, mada postoje i varijante u bijeloj, ali i drugim bojama. Dva su oblika nikaba. Jedan pokriva lice od obraza nadolje, dok drugi pokriva čelo i oči, ostavljajući mrežu kroz koju se gleda. Hidžab se odnosi na različite stilove pokrivanja kose, vrata i ponekad ramena. Džilbab je, najjednostavnije, kaput kojim se pokriva cijelo tijelo, dovoljno širok da se ništa ne ocrtava. Rukavice su ono za ruke.


Mama u nestanku

Ja ću taj što sve pokriva, jednu maramu, par rukavica i crni džilbab u zimskoj, znači malo debljoj varijanti. Spakovano, plaćeno. Osjećam se kao mješavina Mate Hari (špijunke, da ne bude zabune) i Agenta 007. Tipično, odmah po dolasku kući, sve isprobavam. Džilbab mi je malo kratak.

Znači da ću farmerke morati zavrnuti gotovo do koljena. Ako izviri jeans, mogao bi neko provaliti da sam lažnjak. Duboke cipele, obavezno. Još samo da zavežem pertle. E, lako je reći. Prvo, ne vidim pertlu; drugo, i kad je iskopam, smetaju mi rukavice. Znači, prvo pertle, nikab, pa rukavice. Čovjek uči dok je živ.

Moja dvogodišnja kćerka prisustvuje reviji. Sa velikim zanimanjem gleda naročito onaj dio kada pokrivam lice i pokušavam povlačenjem gore-dolje proširiti prorez za oči. "Mama se sakrila", komentariče i odlazi da se igra potpuno ravnodučno. Da hoće svi tako reagovati.

Porijeklo pokrivanja žena je antropolozima nepoznato. Ono u čemu se slažu jeste da je postojalo mnogo prije dolaska islama. Nekih 4.000 godina prije prve Objave u starim civilizacijama Mesopotamije žene su nosile veo. Zna se da je u gradovima pokrivanje bilo privilegija - znak luksuza žena koje nisu morale da rade. Pokrivanje u prvom periodu poslanstva nije bilo obavezno. Žena nije stavljala nikab, osim u rijetkim prilikama. Zna se da su žene Muhammeda a.s. i nekih ashaba (najblizˇi prijatelji Poslanika a.s.) nosile nikabe nakon objave ajeta iz sure El- -Ahzab, u kojoj se ženama naređuje da spuste haljine svoje niza se, jer će se tako najlakše prepoznati i neće biti napastvovane.


Najviše protesta protiv pokrivanja žena u prošlosti čulo se tokom 18. i 19. vijeka, kada su Evropljani kolonizirali većinu islamskog svijeta. Otkrivanje žene tada zahtijevano je kao forma njenog oslobađanja i dovođenja u ravnopravan položaj sa muškarcem. Zanimljivo je da su paralelno sa propagiranjem ravnopravnosti evropski kolonizatori zakon koji njihovim ženama daje pravo glasa usvojili tek kojih stotinu godina kasnije.

Islamski učenjaci razišli su se po pitanju da li je nošenje nikaba obaveza. Sve dostupne studije o tome govore na dva načina - tako da u jednom dijelu to potvrđuju, a u drugom opovrgavaju, koristeći pritom iste kur'anske ajete i hadise. U Saudijskoj Arabiji žene van kuće moraju biti pokrivene.

Egipat ne zahtijeva pokrivanje, dok je u Tunisu pokrivanje lica čak zabranjeno. Iran je od žena počeo tražiti da nose čador nakon islamske revolucije 1979, dok su žene u Afganistanu van kuće morale nositi burku, odjevni predmet koji pokriva cijelo tijelo, ostavljajući na očima mrežu kroz koju se gleda.

Ko se pljuje

Iako neradikalan, moj nikab bio je jedno sasvim novo iskustvo. Sastavljen od tri sloja, od kojih dva pokrivaju oči, a jedan pokriva lice ispod nosa, nešto je kroz šta se jedva vidi i jako teško diše. Pogled u ogledalo. Pa, ne vidim ništa. Prva odluka pod nikabom: ulicu prelaziti isključivo na zeleno svjetlo ili kada u blizini nema ni jednog jedinog auta.

Izlazim iz kuc´e. Do trolejbuske stanice, koja je udaljena nekih 500 metara, tri puta "Bozˇe me sačuvaj", dva puta spominjanje majke u vrlo negativnom kontekstu i jednom "sve vas je trebalo pohapsiti".

Koga?

Šta vam je, ljudi, dan je tek počeo!

Da ja kupim kartu. Nije se pametno švercati u ovakvom izdanju. Problem - sve su mi pare iste. Kako ću pronaći marku i pol. Kopam po novčaniku u napasti da skinem bar jedan sloj. Evo ga trolejbus. Gužva. Krasno. Neću ni tražiti, baš će se revizor gurati.

Radnici i đaci, nakrcani, kreću u nove radne pobjede. I među njima ja. Nekoliko je načina na koje ljudi gledaju na činjenicu da se pored njih vozi neko drugačiji. Najljepši je onaj kada na to gledaju normalno. Jer, ima i takvih. Ali jako malo. Najčešći je da tako intenzivno ne gledaju ne samo u nego i pored, iznad ili ispod mjesta na kojem stojim, da to postaje iritirajuće i izuzetno neprijatno. Treći, definitivno najgori, jeste da o vama pričaju kao da vas uopće nema. Kao da ste nevidljivi čovjek koji, pored toga što se ne vidi, ne može ni da čuje. Najtužniji je kad pričaju jezikom koji nindža ne razumije. Šta li, Bože, znači "divi nje".

Probajte na japanskom.

Izlazim iz trolejbusa u opasnoj napasti da se vratim kući i presvučem. Samo, valja ovu odluku objasniti uredničkom kolegiju. Neka. Predeverao je Mujo i gore. Čvrsto poštujući odluku da se danas ponašam neupadljivo, stojim na semaforu i čekam zeleno. Prekoputa mene, gospodin od šezdesetak godina. Priča sam sa sobom. Tek kad pređem ulicu, shvatit ću da zapravo priča sa mnom, jer mu sa udaljenosti od pet metara ne vidim izraz lica. Ispostavlja se da je to bolja opcija.

Svi moji pokušaji da prođem pored njega završavaju time da me hvata za ruku i, uz poplavu riječi među kojima su "srednji vijek", "da ti milu majku", "terorista" i još neke druge koje pred naglim naletom adrenalina nisam uspjela zapamtiti, bez namjere da me ikada pusti da prođem, gospodin penzioner svoj je krajnji protest izrazio tako što me je pljunuo.

Od svih ljudi koji su sa mnom na semaforu čekali da pređu ulicu, a bilo ih je, nije reagovao ni jedan.

Od sjedanja nasred ulice spašava me žena koja, prolazeći kraj mene, kaže "selam alejkum, sine". Suzdržavam se da je ne izljubim.

U Općini Centar gužva. Bez nekog posebnog cilja, uzimam broj i sjedam na slobodno mjesto. Pored mene djevojčica. Potpuno zabezeknuta. Prva komunikacija je, kao, slučajan dodir rukom. Okrećem se. "Zdravo, ja sam Irma. Imam četiri i po godine. Šta ti je to?" Rukavice. "A to?" Veo. "A zašto ti to nosisˇ?" Teško pitanje. Petljam neki odgovor, potpuno svjesna da me pored Irme sluša još desetak oduševljenih sugrađana. Nakon što sam joj odgovorila na pitanja imam li kuću, idem li u školu, je li mi vruće, prilazi mama i odvodi je. "Pa-pa. Vidimo se." Smijeh. Pa, ovom narodu stvarno prst pokaži.

Jedini način da izliječim depresiju koja prijeti da uništi moj undercover day jeste da kupim nešto. Možda puder. Iz Općine - u lanac prodavnica i butika. Šetam. "Halo, nindža, ijaaaaa", presreću me trojica sportski obučenih momčića, demonstrirajući par karate poteza iz kina Prvi maj. E, da ste živi i zdravi, toliko puta su me danas tako nazvali da imam crni pojas, treći dan.

Kupovina pudera završava zabezeknutošću prodavačica i tišinom dok izlazim iz prodavnice. Mogu samo da pretpostavim šta se dečavalo kad sam zamakla za ćošak. Vrijeme je da se sretnem sa fotografom, da štogod od svega ovoga i uslikamo. Dogovor je da se nađemo na buvljoj pijaci. Čovjek sa isukanim fotoaparatom čeka. Kako se pojavljujem, kreće škljocanje. Prolazim pored njega u trenutku dok se objašnjava sa gospođom koja zahtijeva da me ostavi na miru. Još će i on dobiti "mare".

Nijedna od prodavačica sa štandova me nije pokušala, kao obično, uvjeriti da mi "tigrasto najbolje stoji". Ponuđene su mi dvije duge suknje, "bez šlica", i džemper dovoljno širok da ga možemo nositi obje u isto vrijeme. Hvala, ne bih.

Evo marke…

Neka zadnja stanica bude rasprodaja u popularnoj prodavnici šarene odjeće. Ulazim sa prijateljicom koja traži poklon za rođendan trogodišnjoj djevojčici. Razgovaramo normalno. Činjenica da me gledaju ispod oka, više mi ne smeta.

Informacije radi, ispod široke crne haljine može se (i mora) ipak nositi neka garderoba.

Na izlazu se, kao po narudžbi, srećemo sa par njenih prijatelja. Mada se svi ponašaju kao da je činjenica što je u pratnji nevidljive žene najnormalnija stvar na svijetu, mobitel počinje da zvoni u trenu kad se rastajemo. Nagađanja idu od zabrinutih, da se i sama ne namjerava pobuliti, do radoznalih koji pitaju da li je pod nikabom novi frajer kojeg krije od ostatka svijeta.

Još malo šetnje i - nazad u redakciju. Usput srećem par poznatih ljudi kojima, naravno, ne prilazim. Ali mi je urnebesno zabavna činjenica da ja znam ko su oni, a oni ne znaju ko sam ja. E, lijepo sam vas povukla za nos, dragi sugrađani. Osvanut ćete u Danima.

Ono što nisam uradila jeste da nisam otišla doktoru ili stomatologu. Nisam se porodila. Nisam došla u situaciju da pokažem ličnu kartu. Nisam morala oprati prozor. Nisam izvela dijete u šetnju. Nisam živjela tako do kraja života.

Ali jesam shvatila da odjeća, ipak, čini čovjeka.

Naročito u trenutku kada mi je prišla Cigančica i rekla: "Daj pola marke, Allaha ti. Lijepa si k'o lutka."


Čuj pola. Evo ti cijela.


Vedrana Seksan za časopis Dani
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Otkad mi je 1946. skinut zar, osjećam se kao otkrivena   Thu May 29, 2008 8:31 pm

Ulazak Nijemaca u Sarajevo 1941. godina-VIDEO

Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Otkad mi je 1946. skinut zar, osjećam se kao otkrivena   Thu May 29, 2008 8:34 pm

PITANJE:Kakav je tretman onoga ko se izruguje zenama (djevojkama )koje nose Serijatom propisani hidzab i pokrivaju lice i sake?

ODGOVOR:
Onaj koji se izruguje muslimanu ili muslimanki zbog tga sto se pridrzavaju Serijata,nevjernik je,bez obzira dali se izrugivao muslimanki zbog hizaba ili se izrugivao zbog neceg drugog.Ovo se temelji na hadisu koji prenosi Abdullah ibn Omer, a u kojem stoji da je neki covjek prilikom Bitke na Tebuku na jednom skupu rekao :Nisam vidio nikog poput nasih karija(ucenih) da je popasnijeg stomaka, lazljivijeg jezika i strasljivijeg srca prilikom bitke''. Na to jedan covjek rece:"Lazes ti si munafik.Ja cu o ovome obavijestiti Allahovog dz.s Poslanika s.a.v.s ''. I to je cuo Allahov Poslanik s.a.v.s., i o tome je sisla objava.Abdullah ibn Omer rekao je''. ''Vidio sam tog covjeka kako se drzi za zadnji kolan deve Allahovog Poslanika s.a.v.s., i odvraca je od kamenja i kaze :''Allahov Poslanice ,mi smo samo razgovarali i zabavljali se . ''Allahov Poslanik s.a.v.s.,mu na to odgovori :''Zar se niste Allahu i rijecima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispricavaj te se ! Jasno je da ste nevjernici,a tvrdili ste da ste vjernici.Ako nekima od vas i oprostimo,druge cemo kazniti zato sto su krivci''.(Et-Tevba,65.-66.)Tako je Allahov Poslanik s.a.v.s.,cin izrugivanja ovog covjeka vjernicima stavio u ravan sa ruganjem Allahu,dz.s.,i Njegovim rijecima i Poslaniku.
Allah ukazuje na ono sto je ispravno.
STALNA KOMISIJA ZA FETVE

Preuzeto iz knjige :
Fetve o zenskim pitanjima
fetve sakupio Muhammed el-Musnid
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Otkad mi je 1946. skinut zar, osjećam se kao otkrivena   Thu May 29, 2008 8:34 pm







Lejla: komentar modifikovan dana: Thu Aug 28, 2008 9:54 pm; prepravljeno ukupno 1 puta
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Re: Otkad mi je 1946. skinut zar, osjećam se kao otkrivena   Thu May 29, 2008 8:37 pm

ZAKON O ZABRANI NOŠENJA ZARA I FEREDŽE
Član 1
Izražavajući želje narodnih masa, radnih kolektiva i masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vjekovna oznaka potčinjenosti i zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodno-oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje zabranjuje se nošenje zara i feredže i svako pokrivanje lica žene;
Član 2
Zabranjuje se prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar i feredžu, odnosno pokriva lice, kao i svaka druga radnja usmjerena na podržavanje nošenja zara i feredže i pokrivanja lica žene;
Član 3
Kazniće se do 3 mjeseca lišenja slobode ili novčanom kaznom do 20000 dinara: a) ko nosi zar ili feredžu, odnosno pokriva lice, b) ko od svojih ukućana zahtijeva da nosi zar ili feredžu, odnosno pokriva lice;

Član 4

Kazniće se lišenjem slobode sa prinudnim radom do 2 godine ili novčanom kaznom do 50000 dinara: a) ko silom, prijetnjom, ucjenom ili drugim sličnim sredstvima nastoji da se nosi zar i feredža, odnosno pokriva lice žene, b) ko, zloupotrebljavajući vjerska osjećanja, koristeći predrasude i zaostalost ili na bilo koji drugi način, vrši propagandu da se nosi zar i feredža, odnosno pokriva lice žene;
Član 5
Administrativni-kazneni postupak za prekršaje iz člana 3 ovog zakona vodi u prvom stepenu izvršni odbor sreskog, gradskog (reonskog) narodnog odbora;
Član 6
Za postupak po krivičnim djelima člana 4 ovog zakona nadležan je sreski sud;

Član 7

Ovaj zakon stupa na snagu tridesetog dana nakon objavljivanja u «Službenom listu NR BIH».;

U broj 33, Sarajevo, 29 septembra 1950 godine;

PREZIDIJUM NARODNE SKUPŠTINE NR BIH
Sekretar, Muhidin Begić, s.r., Predsjednik, Vlado Šegrt, s.r.
Na vrh Go down
Dina
Admin
Admin



KomentarNaslov komentara: Otkad mi je 1946. skinut zar, osjećam se kao otkrivena   Wed Jun 11, 2008 11:20 pm

Otkad mi je 1946. skinut zar, osjećam se kao otkrivena


Srijeda, 11 Juni 2008

Nimet-hanuma Jahić jedna je od rijetkih, ako ne i jedina živa kadinica, hanuma rahmetli Bećira ef. Jahića iz Tuzle, kadije (šerijatskog sudije) iz vakta Kraljevine Jugoslavije. Iako nana od 86 godina, izuzetno je visprena, inteligentna, elokventna, i bilo je pravo zadovoljstvo muhabetiti sa njom o njenom životu, o njenom kadiji Bećiru efendiji, o nekim davnim vremenima, ljudima, običajima, sistemima. Nimet-hanuma rođena je 1922. godine u Prizrenu. Otac joj je bio prizrenski Turčin, paša na sultan Hamidovom dvoru, a majka Bošnjakinja iz Pljevalja. Nimet-hanuma govori tri jezika: bosanski, turski i albanski, i jako dobro poznaje islamsko učenje. Često u razgovoru citira hadise i kur'anske ajete i striktno ih se pridržava. Iako nosi mahramu, za sebe kaže da nije pokrivena još od 1946. godine kada je komunizam došao na vlast i kada su joj skinuli zar.

Razgovarao: Ramiz Hodžić


Život s kadijom


O svom mužu, kadiji, rahmetli Bećir-efendiji, govori sa puno ponosa i sa puno ljubavi. Koliko je ljubavi u ovoj nani prema rahmetli joj mužu najbolje govori to što tačno zna u sat koliko je živjela sa njim. Kaže nam Nimet-hanuma da je sa kadijom Bećir-efendijom živjela tačno 44 godine 17 dana i tri sata, i to od 2. juna 1937. do 19. juna 1981. godine kada je hadžija preselio na ahiret. Izrodili su četvero djece, dva sina i dvije kćeri, ima Nimet-hanuma i devetero unučadi i 17 praunučadi.


''Ja sam jedinica u svojih roditelja, ali sam najbogatija žena, jer ovo što imam djece i poroda, svi su na sedždi. Tu je moje bogatstvo i na ovom i na onom svijetu. I moj kadija je, ako Bog da, zaradio Džennet zbog toga'', kaže nam Nimet-hanuma i počinje priču o svom kadiji i njihovom zajedničkom životu: ''Imala sam nepunih 15 godina kad sam se udala za hadžiju. Nismo se mi ni vidjeli prije braka. Moj kadija je nakon što je završio medresu u Tuzli i šerijatsku pravnu školu u Sarajevu, došao kao kadija na službu najprije u Prištinu, a onda i u Prizren. Moj amidža je bio muftija prizrenski, znali su se i kadija mu je rekao jednom da bi se ženio i tako je došla priča o meni.


Kadija kaže mom amidži mogu li je vidjeti, a ovaj ne možeš, ona ima zar. Pa se kadija, ko mlad, zapitao i rekao pa dobro, ali može biti sakata, ćorava, sa kakvom falinkom, a amidža mu onda kaže, a je li ti vjeruješ meni, kaže vjerujem, e pa onda pogledaj u moj obraz. I tako se ja udam za kadiju. Kad je došao rat 1940. godine, mene kadija pošalje u Tuzlu, jer je Prizren na samoj granici sa Albanijom i nije bilo sigurno. Nisam ništa znala o njemu mjesec dana. Onda su ga prebacili u Trebinje, pa u Zagreb u ministarstvo pravde NDH. Kadija je onda tražio da ga premjeste u Bosnu i prešao je u Teslić i tu smo bili do 1946. godine kada je Tito i komunizam ukinuo šerijat, a moj kadija ostao bez posla.


Koliko je bio poštovan i uvažavan moj kadija, kada se to desilo, srpski pop iz Teslića Jovo i katolički Mato rekli su nemojte nam voditi kadiju, ako treba, mi ćemo ga plaćati. Onda je kadija dobio jednu džamiju i bio tu imam do 1957. godine. Tada su nam djeca već stasala za velike škole i morali smo razmišljati o selidbi u Sarajevo. Tadašnji reis Kemura, sa kojim je moj kadija sjedio u istoj klupi dok su se školovali, obećao je kadiji da će ga zaposliti u Sarajevsku medresu. Međutim, kad je kadija dao otkaz i kad smo došli u Sarajevo, od posla nije bilo ništa.


Dosta smo se napatili u tom vremenu. Pisao je kadija 14 molbi da ga zaposle kao portira negdje, ali ništa. Hvala Allahu, onda je došao oglas za pravnika u DOZ-u, moj se kadija javio i otišao na razgovor. Direktor je bio Ibro Arnaut, a sekretar jedan Jovo. Kaže Jovo Ibri: 'Pa mi ne tražimo kadiju nego pravnika', a njemu će Ibro: 'Šta ti znaš, Jovo, šta je kadija', i zaposli ga. Iz DOZ-a je kadija otišao i u penziju. Dobili smo i stan u Titovoj, ali nakon puno peripetija. Sa svojim kadijom obišla sam 23 zemlje, bili smo skupa i na hadžu 1969. godine.


Skupio tada kadija nešto para, a i ja bila mlada i štedljiva, obiđem nekoliko pijaca, pa kupim na najjeftinijoj, a ono što bih dala na drugim pijacama ostavim postrani. Kad mi je kadija rekao da će na hadž, ja izvadim svoju štednju i kaže kadija: E, pa ja neću ići sam, nego ćemo skupa. Bili smo 55 dana, obišli i Kuvajt i svašta nešta. Bila sam ja poslije još sedam puta na hadžu kao bedel, za svoje roditelje, pa za svekrvu, pa prijatelje, a, ako Bog da, ići ću i ponovo. Kažu mi kako ćeš, pa što, imaju tamo Arapi, sjedneš u kolica, voze te, pa što da ne. Samo čekam Allahov poziv.


Poslije toga smo obilazili i zemlje Zapada, išli smo jednom prilikom u Italiju, Francusku, Španiju, Maroko. Kad smo bili u Kanu, sjeli da pijemo kahvu, kaže kadija idem uzeti abdest. Ja popih kahvu, nema kadije. Veli mi jedna žena: 'Eno neki čovjek tamo pao', ja skočim kad tamo moj kadija, veli: 'Ne uzeh ja abdest, hanuma, halalosum, bila si mi dobra žena, da te Allah nagradi', i preseli u Kanu. Velika je stvar kad ti muž kaže takvo što. Sahranili smo ga ovdje na Barama, a i moja je 'vikendica' tamo, čeka me da se pridružim svom kadiji'', završava nam svoju priču o kadiji Nimet-hanuma.



Zlo komunizma i Ataturka



Sjeća se dalje Nimet-hanuma i vremena Kraljevine Jugoslavije i kaže: ''Što se tiče tog vremena, sad bih voljela da se ono vrati. Bila je sloboda, nosila sam zar, bila vjeronauka u školama, mektebi, šerijat za muslimane. Komunisti su u nama uništili sve. Žene imaju po 50 godina a ne znaju da klanjaju. Tito nam je poskidao zarove, otkrio nas sve. Šta ću ja, sine moj, biti otkrivena pred nekim drugim i pokazivati se bilo kome osim svom mužu.


Tito je nas uništio, a Atatur Turke. Bila sam ja, nakon što sam završila osnovnu školu, i u Trapzonu, to je Kavkaz. Daidža mi je bio tamo. I to je jedna zanimljiva epizoda iz mog života. Moj je daidža Ibrahim otišao nekad prije Prvog svjetskog rata za Trapzon, nakon što su mu u dućanu u Pljevljima tadašnji četnici ubili brata. Nije se sa mojom majkom vidio ni čuo 25 godina. Onda su uspjeli preko Crvenog krsta da se pronađu.


Daidža je nakon 25 godina došao kod nas u Prizren. Majka pokrivena, nosi zar, a imala je zadebljanje jednog palca na ruci, a daidža je imao ožiljak na čelu, posjekao se kao mali ibrikom. Znali su te karakteristike jedno od drugog, pa kad je daidža došao, veli mu majka daj da vidim imaš li ožiljak, da li si moj brat, a on njoj kaže, daj mi ruku da vidim tvoj prst, i tako se onda zagrle i bila je to radost i veselje. Kad je daidža htio ići, kaže mom babi da bi me poveo. A ja jedinica, pa babi bilo teško, ali za hatar daidži pošalje me, te sam tamo bila neko vrijeme.


Bijaše to Ataturkov vakat, ezani na turskom se uče, Kur'ani na latinici, meni nema nošenja zara. Jedva sam dočekala da otac dođe po mene. Ali, dođe onda rat i komunizam i ponovo mi din-dušmani skinuše zar'', kaže nam Nimet-hanuma.


Zahvaljujući nam se na kraju što smo se sjetili i pronašli je, imala je potrebu da poruči mladima da se drže vjere, da poštuju roditelje, da znaju da je Džennet pod majčinim nogama, da žene poštuju svoje muževe, da se vole i da znaju da je ministar vanjskih poslova u kući muž, a da je žena zadužena za unutrašnje poslove. Uz srdačne selame, rastasmo se sa Nimet-hanumom. Svako ode na svoju stranu, ona sa svojim sjećanjima, a mi razmišljajući o njenim savjetima i nekim ranijim, a možda i boljim vremenima od ovih u kojima živimo.


Saff

_________________
''Nemoj da places na mom pragu,da mi vrata ne povuku vlagu!''

Na vrh Go down
elTewhid
aktivni dzematlija
aktivni dzematlija



KomentarNaslov komentara: Re: Otkad mi je 1946. skinut zar, osjećam se kao otkrivena   Wed Jul 02, 2008 8:21 pm

Allahu ekber kako ja volim nikab ahhhh.
Na vrh Go down
Sponsored content




KomentarNaslov komentara: Re: Otkad mi je 1946. skinut zar, osjećam se kao otkrivena   Today at 5:38 pm

Na vrh Go down
 
Otkad mi je 1946. skinut zar, osjećam se kao otkrivena
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Bosnjacki forum :: Bosnjacka kultura i tradicija-
Idi na: